PROČITANO

923

PUTA

Osvajanje Kleka – oslobađanje od prošloživotne traume

Vezani članci

Cijeli život bojim se visine. Uzrok tog straha sasvim neočekivano sam pronašao prilikom jedne regresije u svoje prošle živote.

Datum objave: 23.09.2014

Svojevoljno izlaganje pozitivnom stresu može imati izuzetan učinak na naš razvoj. Te otežane situacije nas izbacuju iz komforne zone, izazivaju jačanje naše unutarnje snage i omogućuju pomak u razvoju svjesnosti.

Osim svojevoljnog (npr. indijanska sauna) postoji i prisilno, nenadano izlaganje teškoćama. U njima se zbog svoje neočekivanosti krije još veća mogućnost razvoja. Jedna takva prilika za pomicanjem komforne zone zatekla me na planini Klek.

Cijeli život bojim se visine. Uzrok tog straha sasvim neočekivano sam pronašao prilikom jedne regresije u svoje prošle živote. Naime, u jednom od prošlih života bio sam proganjan od neke skupine muškaraca koja me, iz meni nepoznatog razloga, htjela ubiti. Nekom sam se nekaj pošteno zameril – rekli bi moji Zagorci. Njih pet-šest na jenega Dudeka ni baš neka fora. A Regice ni od korova.
Paničan bijeg me stoga odveo do neke rijeke u koju sam, ne imajući druge opcije, bez puno razmišljanja skočio, no jaka struja me odvela do velikog slapa. Uslijedio je pad koji sam preživio no odmah zatim me povukao snažan vir. Glavom sam udario u kameno dno i od snage udarca na mjestu poginuo. Dudek je vzišel na nebe, bi se reklo.

U regresiji sam spoznao da moj strah nije toliko strah od visine koliko onaj od pada u dubinu. Sinulo mi je zašto sam oduvijek izbjegavao liftove i avione (mogućnost pada) i spiralna stepeništa bez jake ograde (podsvjesno sjećanje na vir). Lijepa Dudekova ostavština, kaj buš.

No za vrijeme te regresije nisam razriješio strah pa me sudbina odvela na planinarenje sa skupinom prijatelja.

Savršeno vrijeme, svjež zrak i dobra ekipa. Uspon na Klek teče glatko do jedne točke gdje se pod mojim nogama otvara ponor. Panično se hvatam za prvo drvo i od straha ne mogu ni naprijed ni nazad.

Nenad, vođa puta, mi pomaže. Pošto ima iskustava u energetskom radu s ljudima, uzima me za ruku i pun strpljenja provodi me kroz ovu prvu prepreku. Govorim Nenadu kako imam sjećanje na prošli život gdje sam radi tuđih postupaka i potjere poginuo i da se zato bojim visine.

Na sigurnijem dijelu staze sjedamo u meditaciju. Slijedim Nenadove upute, zatvaram oči i duboko dišem. Nenadu i meni otvara se dublji uvid i spoznaja da zbog straha od moguće povrede tj. smrti uvijek brzam i trčim prema nekom imaginarnom cilju. Taj obrazac je Nenad primijetio već prema tome što sam se prvi popeo do planinarskog doma i to užurbanim korakom, iako je ovo trebalo biti svjesno planinarenje gdje treba pratiti svaki korak koji radiš i istinski primjećivati što se događa oko tebe, dajući si vremena za detalje na putu.
No ja sam ovaj zadatak odradio brzinski, nesvjestan razloga te ubrzanosti. Pokazalo se da, zbog prošloživotne traume, "ovdje i sada" nije sigurno za mene, zato sam stalno u pokretu i žurbi. "Tamo negdje" je sigurnije.

Nenad me uvjerava kako sam sada na sigurnom i da nema nikoga tko me želi ubiti, već se samo radi o traumatičnom zapisu iz prošlosti koji je sada uslijed datih okolnosti izronio na površinu moje svijesti. Strah od pada zapravo sadrži strah od ljudi i program kako su ljudi potencijalno opasni i zato ih treba držati na odstojanju.

No pošto je strah samo energija, čovjek ju može svjesno osloboditi. Upravo to sam i napravio kroz osvještavanje sadašnjeg trenutka i duboko disanje. Ispunio me duboki mir.

"Ništa vani nije drugačije u odnosu na ono što si upravo osjetio u sebi. Ništa nije protiv tebe. Nikada nisi bio sam. Uvijek ima netko tko te voli", čujem Nenada kako mi govori.

Od količine otpuštenog stresa, suze su mi navrle na oči. Vrijeme je za nastavak uspona.
Ostatak ekipe već je poodmakao, Nenad i ja ih polako slijedimo.

"Ne postoji mjesto gdje trebaš doći. Ti već jesi tamo. Sve što imaš je slijedeći korak. Koncentriraj se samo na njega. Neke stvari odrađuješ brzo i to je u redu, no za neke trebaš usporiti kako bi ih dobio."

Nakon nekog vremena, uz Nenadovu potpunu i nesebičnu podršku na opasnijim dijelovima staze, vrh je uspješno osvojen. Ekipa, koja je u međuvremenu shvatila da sam prolazio kroz pravu agoniju, mi je zdušno zapljeskala. Spoznao sam da je strah od smrti ujedno i strah od života, tj. nemogućnost življenja punim plućima.

Po povratku za Zagreb, stali smo se osvježiti na benzinskoj crpki. Dok smo sjedili u kafiću osjetio sam spontani nalet ljubavi u svom srcu. Prijatelji za stolom, čistačica, mladi par s dvoje male djece i roditelji s kćerkom u pubertetu su mi se činili kao najljepša bića na svijetu. Svi su bili nasmijani i zračili su radošću. Postao sam svjestan njihove božanske prirode!

Primijetio sam kako to mora imati veze sa mnom jer mi se uslijed intenzivnog prolaska kroz blokadu otvorila srčana čakra, pa sam i bio sposoban percipirati svijet s te razine univerzalne ljubavi. Okolina je oslikavala moje unutarnje stanje. Ostatak dana proveo sam u toj prekrasnoj energiji.

Prijateljica Sanja tu je večer kratko prokomentirala moju priču – "Danči, pa tebi se otvorilo srce!".

Na Klek sam se, ovaj put bez ičije pomoći, penjao još nekoliko puta. Vožnja liftom ili sedežnicom na skijalištu više nije noćna mora. No strah od pada i visine je u pojedinim situacijama još uvijek prisutan, kao pokazatelj da još uvijek imam "posla na sebi".