Kada običan čovjek postaje dozreo, razvijen pa i svjesniji?
Stvarno budan, čovjek ostavlja ambiciju, napušta nadanje, ostavlja maštu, znajući iz iskustva da svaka nada dolazi do tačke gdje ona postaje beznadežnost, Isto tako i svaki san dolazi do tačke gdje postaje noćna mora, a svaka želja dolazi do tačke gdje ništa ne preostaje u vama osim nezadovoljstva – znajući ovo kroz iskustvo, čovjek postaje dozreo, razvijen.
Čim se u svijesti postigne, događa rast, čovjek odbacuje ambiciju, tada zamisli otpadaju same iz tog rasta. Onda osoba postaje zrela u primjeni življenja, i ne mora se odreći svijeta, samo se odriče svih očekivanja, jer sada razumije, kada nema nadanja, kako može biti frustracije? I kada ne postoji traženje, kako može biti neispunjenja? Kada ne postoji ambicija, kako može biti ikakve noćne more? Čovjek jednostavno postaje opušten i prirodan. Kad kažemo da je važno biti pažljiv ili svjestan, to ne znači da treba razmišljati i biti svjesni: “Sad radim to i to” ili “Sad radim ovo”. Ne. Upravo suprotno. Onog trenutka kada pomislite “Sad radim to” postajete vezani za ego i tada ne živite u onome što radite, već u ideji ambicije, zamisli i otuda je i vaš rad upropašten. Nešto radije razmišlja nego da uđe unutra . Dakle ako postoji ikakva kontradikcija to mora biti nešto u intelektu. Kada se fizički i mentalni sastojci, koji su nezavisni, počnu javljati, raditi zajedno u kombinaciji poput nekakve fizičko-psihološke mašine, onda nam na um padne ideja o “ja”, koja se nameće i zamagljuje čistoću svijesti.
Trebalo bi potpuno sebe zaboraviti i izgubite se u onome što radite. Onog trenutka kad netko pomisli da je ja-samosvjestan i krene održati na primjer neko predavanje, njegov govor se prekida i remeti mu se tok misli. Ali kada sebe zaboravi u svome govoru, u onome o čemu govori, tada je najupečatljiviji, jasno govori i razumljivo objašnjava stvari. Svako veliko djelo umjetničko, pjesničko, intelektualno ili duhovno – stvoreno je u takvim trenucima, kada su njegovi tvorci potpuno izgubljeni u svojim djelima, kada su sasvim zaboravili na sebe i oslobodili se samosvijesti. U tim trenucima događa se ono ključno,da onaj koji je započeo nešto, neće biti onaj koji će završiti to nešto, jer će nestati zajedno sa djelovanjem. Iako to nije intelektualna igra, to je ključ za prestanak konfuzije. Čak ni identitet neće preživjeti.
Dok bivate u otvorenosti , nešto se počinje razmućivati unutar vašeg vlastitog srca. Vaša jednostavna uloga je samo reći : “Da, oslobodi me ega i stopi me sa sobom.”Tada dualnost i nedualnost postaju harmonija, lagana igra. Ako treba stalno ponovo zaboravite na lažnu ideju “ja”. Kada uvidite njegovu prirodu, kako nastaje i kako nestaje, vaš um postaju sve ravnodušniji prema tom osjećanju, postaje njime neokrznut i od njega oslobođen. Isto je i sa svim drugim osjećanjima. Um želi uvijek istaći svoje ime tamo gdje se može iskazati, ali Istina je da nema ništa što ti stvarno možeš napraviti ili posjedovati. Jednostavno budite u svijesti, tišini.
Pa možemo reći da li smo uznemireni ili mirni, naš um ostaje um. Naše tijelo bilo bolesno ili zdravo ostaje tijelo Potrebna je određena zrelost da se vide stvari onakvima kakve jesu i da se ne okrivljuje nešto drugo, bilo praksa, guru, svijet. Osoba u neznanju, žuri za rezultatom te je nestrpljiva i frustrirana.
Treba biti hrabar i pošten i pogledati svoj um isto onako kako pogledamo svoje lice u ogledalu. Trebalo bi da ste do kraja svjesni činjenice da vam je um ispunjen strašću ili smiren, da je preplavljen mržnjom, zlovoljom, ljubomorom ili je pun ljubavi, suosjećanja; da ste svjesni kad god je obmanut ili posjeduje jasno i ispravno razumijevanje i tako dalje. Činjenica je da se ljudi ne osuđuju priznati da su često nemirni i izbjegavaju zaviriti u svoje umove. Kada promatrate svoj um i ako vidite njegovu pravu prirodu, postajete iznenađeni u odnosu na emocije kojima je ispunjen, na osjećanja i stanja uzburkanosti . No ako ste postigli stanje svjesnog mira i čistoću uma, tada postajete ravnodušni i slobodni i u stanju ste vidjeti stvari onakvim kakve jesu.
Uzmimo jedan primjer. Recimo da ste zaista ljuti, obuzeti ljutnjom, reakcijom, pa i mržnjom zapravo tada tada toga niste svjesni. Onog trenutka kada postanete svjesni i sabrani na stanje svoga uma, i onog trenutka kada vidite svoj bijes, sadržaj se uma počinje povlačiti. Na žalost većina ljudi brzo reagira, odgovara i nastavlja impuls napetosti koji zarobljava jasno viđenje stvari. A za to je potrebna volja ispitati prirodu tog stanja, kako nastaje i kako prestaje bilo ljutnje bilo potrebe za dokazivanjem, reagiranjem i slično. I ovdje treba znati da se ne radi o tome da ne treba misliti “ja sam ljut” ili “moja ljutnja”. Već trebate biti svjesni uma obuzetog napetošću, ljutnjom. Vi samo objektivno ispitujete i istražujete jedan um obuzet nemirnim stanjem. Takav stav treba zauzeti prema svim osjećanjima i mreškanjima uma. Ovakav stav je također jedan oblik “meditacije” o etičkim, duhovnim i intelektualnim pitanjima. Sva naša proučavanja, prakse, kružoci, čitanje, raspravljanje i razmišljanja o takvim problemima uključena su u takvu “meditaciju”.
Svi oblici zamućenja uma ili svijesti su prepreke ka bilo kakvoj vrsti jasnog razumijevanja, a time zapravo i ka bilo kakvoj vrsti napredovanja. Često nailazimo kod mnogih da ne napreduju u svojim sadanama ili putu buđenja jer su obuzeti i dalje slabostima emocija i ne znaju kako ih se osloboditi. Ključnu ulogu u razumijevanju viših duhovnih savjeta imaju odlučnost, koncentracija te oblik ravnodušnost , tj. biti u stanju suočiti se sa životom, sa svim njegovim promjenljivostima, smirenog uma, opušten, bez uzbuđivanja. Nesvjesnu zavisnost od objekata i sadržaja održava slabost uma i podložnost vanjskim oblicima vezanosti za principe koji se ne razumiju poput ideologija ili institucija. Od nivoa svijesti i osobne zrelosti zavisi da li će se poistovjećivani sadržaji svijesti nadići u meditativnoj opuštenosti i smirenju. Za to je svako za sebe odgovoran .
Ljudski život je sličan planinskoj reci. Kao što je Buda jednom rekao : “Svijet je u neprekidnoj promjeni i nepostojan je.”Jedna stvar nestaje, uzrokujući nastajanje sljedeće u tom slijedu uzroka i posljedica. U njima nema nepromjenljive suštine. Iza njih ne ostaje bilo što što bi se moglo nazvati trajnim sebstvom (atman), individualitetom, ili nečega što bi se zaista moglo nazvati “ja”. Svako će se složiti da se ni materija, ni osjećaj, ni opažaj, niti bilo koja od mentalnih aktivnosti, niti svijest ne može zapravo nazvati “ja”.
Ono što nazivamo “bićem”, “individuom” ili “ja” jedino je konvencionalni naziv ili etiketa stavljena na kombinaciju materijalnih dijelova neke osobe, čovjeka. Svi ti dijelovi su nepostojani, svi se neprestano mijenjaju. Pa možemo reći da svijest zavisi od materije,osjećanja, opažaja i izraza volje i ne može postojati nezavisno od njih. Svijest može postojati koristeći materiju kao svoje sredstvo, kao objekt, kao osnovu. U tom smislu tražeći zadovoljstvo može rasti i razvijati se. Svijet također može postojati koristeći osjećaj ,volju ili opažaj kao svoje sredstvo, te ona može rasti i razvijati se.
U yogi i svim duhovnim pravcima preporuča se u početku živjeti fizički blizu gurua, jer nam je potrebno mnogo potpore, ljubavi i emocionalnog izražavanja. Kada postanemo odrasli u duhovnom životu i kad dostignemo određenu zrelost, odvajanje je nužno potrebno kako ne bi postali ovisni o guruu. Mi volimo biti ovisni o nekome jer to znaći da se na njega možemo osloniti. I neko nam je vrijeme to potrebno, trebamo potporu i treba nam netko pokazati put. No ovisnost, ako se poistovjećeno koristi, nikad nam ne daje šansu istražiti naše vlastite duhovne potencijale i svjesnost. Jednom kad ste ovladali poslušnošću, što je bila stepenica prije, može to iznenada postati potporanj kojeg se vi ne želite odreci. Vi ne želite biti slobodni, i stalno se na njega oslanjate, i u strahu ste da ga napustite. Vi zaboravljate svoje originalne ciljeve i dopuštate toj ovisnosti da postanje vezanost. Sva poduka koju nam guru daje odnosi se na to da nam omogući živjeti život, i ako je uvijek pored nas, da nam fizički kaže što da činimo a što ne, mi tada ne živimo naše vlastite živote. Guru nas pusta – često na silu. To ne znaći da se on prestao brinuti za nas već suprotno da se zaista jako brine za nas.
Oblik transformacije svijesti i života odgovoran je za kvalitetu slike svijeta koju vidimo. Što zrelije uspijevamo sagledati sve aspekte događaja koji nas okružuju, to će i naša reagiranja na ta zbivanja biti na višoj razini svrsishodna, a učinak djelotvorniji, pogotovo na «dugu stazu duhovnog puta». Stvari tako poprimaju drugačiji smisao, događaji se mogu bolje razumjeti, jer se sasvim spontano povezuju duhovne vrijednosti i praksa u stabilni karakter a zbivanja u jedinstvenu cjelinu. U meditacijskom žargonu taj proces se naziva širenjem svijesti . Nadići relativne i dualističke prosudbe odlika je čistog srca. A vrhunac zrelosti čovjekova uma je pročišćenje rajas i tamas kvalitete, . . pokoravaju se vrhovnoj vlasti sattve.
Zrelost se sastoji u tome da se dođe do ostvarenja.
Ako je čovjekova duhovna suština ona sloboda koja daje smisao i razumijevanje samog postojanja, onda se ona može izraziti jedino kao osobna zrelost, kao budnost. To se ne može izvana zadobiti, već unutarnjim radom razumijevanjem, i razlikovanjem koje se može postići samo kada čovjek dopre do svoje transcendentne biti.
Transcendirati radost i patnju, i biti ustanovljen u sebi je savršenstvo. Apsolutnu Stvarnost učvrstite u vašu unutarnju svijest.
bglavac
irida
edin.kecanovic
