Uronih u čaroliju iza zrcala svijesti, u tvornicu snova, u svijet leptirastih neurona, u labirint kristalnih ogledala. Na toj čudesnoj sceni satkanoj od struna svjetlosti i sjene, svilenkaste niti i male kuglice se množe, a u njima se iskri igra moga unutarnjeg svijeta. Promatram osmijeh nutranjeg neba, osjećam u njemu se krije snaga koja dušu od tuge, nesreće, umora i bolesti oslobađa, snaga koja srce u zdenac života pretvara, u vrulju koja vječnu mladost rađa. Mislila sam tako dok sam davno pisala ovaj tekst. Mislila ili osjećala? Tada sam samo misaono uranjala u pročitane priče, legende, znanstvene bajke. Gubila sam se u iluziji, daleko, užasno daleko od stvarnoga života. Svjetlost, ta čudesna izliječiteljica svojim zagrljajem miluje otvorene rane, osjećanje boli pretvara u osjećaj miline, hladnoću u osjećaj topline, vrućice u osjećaj svježine. Napisah ovu rečenicu ne osjećajući što pišem, slagala sam misaonu sliku u izričaj tražeći ritam bez da sam i naslutila istinost te misli.

Koja svjetlost? upitah se kada sam kasnije čitala ovaj tekst. Osjećaš li ti to što pišeš? Ma to su samo nabacane riječi koje ne slikaju tvoje osjećanje osjećaja. Ima li uopće smisla pisati o osjećanju osjećaja? Može li se osobnim ritmom dotaknuti i uzburkati ritam drugoga?

 

 

 

 

 

Pogledah sliku koju sam odabrala kao ilustraciju teksta. Pokušah osjetiti osjećaj umjetnika koji nam je tu sliku darovao. Što je on osjećao slikajući ove strune i točkice  koje neorganizirano blješte na platnu? Teleportirati se u njegovu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njegovu ruku u trenutku stvaranja. Što ja vidim na ovoj slici? Je li to slikareva duša, je su li to kristalići njegove svijesti, svila njegovih osjećaja? Danas promatram tu sliku unutanjim očima, očima kontemplacije i dozvoljavam si slobodu interpretacije tog djela. Zašto je pozadina slike ljubičasta? Je li ona uistinu ljubičasta? Da li tako izgledaju svjetlosne iskrice koje moje snove kroje? Smiješe li mi se svjetlosna bića kojima sam dodirom srca udahnula dušu punu spokoja, ljubavi i mira? Ta čudesna vojska, branioci snova, čuvari lakoće moga postojanja, osmijesi mojih pradjedova, taj čudesni ples svijetla i sjene leprša iza zrcala svijesti na pozornici mojega sretnoga trenutka, igra slična igri pjenušavog vala i kristalnog oblutka, zagrljaja materije i energije, zagrljaj iz kojeg se život rađa. Danas uranjam iza zrcala svijesti, osjećam rađanje unutarnjeg sunca i znam koja je to svijetlost koja grli materiju misli i pretvara ih u kristaliće spoznaje. Zakoračila sam na svjetlosni most između tijela i energije, ušla u metasvijet i doživjela ples svjetlosti i sjenki duše, zlaćanu spiralu izraslu iz zlatnoga reza, malene kristaliće koji se množe Fibonacievim redom. Promatram tu igru punu znanja, ljubavi i vjerovanja, igru kristala svijesti koja o vječnoj ljepoti i lakoći postojanja sniva. Tu u kozmosu uma ne postoji sukob lažnih ideala, tu vjekuje ljubav koja pokreće svjetlosna prabića moga postojanja, čuvare dobrote koji na izvoru moga života oduvijek stoje, stražare na vratima zemlje smiješka koju mi je majka, svojim osmijehom nad koljevkom, darovala.

 

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.

 

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28179