U jednoj od onih noći kada smo gazeći nebesku rijeku tražili put ka snovima osjetih da među zvijezdama nema mostova. Izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar tvoje blizine i umjesto treperavih, varljivih očiju neba pred nama se prosu zvijezdani put ka svitanju.

Izašli smo iz tame noći
ti i ja
i ušli u neki novi
samo nama vidljivi svijet.
Razbili smo tišinu noći
probuđenim
još neostvarenim željama
dok je vjetar pjevao baladu
o ljudskim čežnjama,
a zvijezde šutjele o snovima.

Jedan čovjek stoji i gleda plažu i more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamno odjeven, lice jasno vidljivo i oči boje sna. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu netko hoda. Žena duge plave kose zastade na tren. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se pretvori u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka.

Bježali smo iz tame noći,
zakoračili u bujicu velike vode,
ti i ja
zaboravljajući nebo
koje je kišilo još neisplakanim
ljudskim suzama.

Koračali su zajedno plažom čovjek u tamnom odjelu, očiju boje sna i žena duge plave kose. Velika rijeka bez povratka je ispirala pred njima ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima njihovih stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.

Ti i ja
sjedinjeni u žudnjama
vidjesmo osmijeh neba
i na horizontu,
iza oblaka svijetlo
svijetlo nad svijetlima
ljubav
u našim snovima.

Ti si moj san i moja istina o životu !