Ljubav je osjetilna ponornica koja nas opija, omamljuje, drogira, usrećuje. Ljubav je zraku, u mirisu cvijeća, trave poslije kiše, mirisu voljene osobe, šumu mora, urlanju vjetra, romoru kiše. Ona miluje malene leptire i oni lepršajući bude u nama svijest o mirisu, zvuku, okusu i opipu. Bez bezglasnih titraja naših neurona mi ne bi osjetili razliku između vjetra i kiše, ne bi prepoznali toplinu dlanova koji nas miluju, čvrstinu stiska ruke pri susretu, ne bi razlikovali okus čokolade od okusa kruha, miris sviježe oprane posteljine od mirisa opasnog plina. U našem malom beskraju titra božja iskra iz koje se šire rajska polja, cvjetaju kozmički cvjetovi, izrastaju kristalne niti duplog helixa. Descartes je tu iskru smjestio u hipofizu i nazvao je promatračem, vjerovao je da iz te žljezde proizlaze naše misli i naši osjećaji, da se tu odigrava velika svečana predstava koju nazivamo život. Kartezijanski teatar se krije u našem unutarnjem svemiru, u njemu se krije i pakao, sotonska država vječne vatre, patnje i tuge. Iluzije, prividi, noćne more, druženje sa demonima sve je to u nama samima, mi odlučujemo koji djelić tog bespućaa će vladati našim osjećajima, našim mislima, našim bićem, mi smo režiseri i glumci na sceni života. O nama ovisi hoćemo li igrati, tragedije, drame, komedije ili jednostavno biti stvaraoci svjetlosnog zagrljaja punog ljubavne energije.
Pred oknima naše duše bdije anđeosko prabiće, svjetlosna dimenzija sretnog trenutka spoznaje sebe samoga. Neuroznanost to svjetlosno biće u nama naziva "božanskom komponentom" naše svijesti.
Je li ta iskra neki neurološki trik kojim se priroda poigrala s nama, je li ona uzrokom razvoja religija i vjerovanja u Boga? Jesu li tisućama godina pisani stihovi, romani, eseji posvećivani vjeri, jesu li vođeni ratovi i građene katedrale samo zbog elektromagnetske aktivnosti u nekim dijelovima našeg mozga?
Je li silina preobraćenja Sv. Pavla na cesti za Damask samo popratna pojava tog čudesnog iskrenja u mozgu?
Je li ona presudna komponenta naše sveobuhvatnije duhovne inteligencije, način na koji je priroda omogućila našoj svijesti da uistinu spozna naše postojanje u kozmosu?
Ta pitanja su još uvijek otvorena i neuroznanost se trudi pronaći konačne odgovore ne njih.
Otvorimo okna naše svjesti i dozvolimo tom svjetlosnom prabiću da zavlada našim osjećanjem osjećaja. Bog, anđeo čuvar, ljubav, sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve se to nalazi u nama samima.
U kartezijanskom teatru naše ovozemaljske svijesti se odigrava velika svečana predstava, premijera bez reprize. U višim slojevima bekraja, u zjenici oka anime mundi se zrcali naš život, preslikavaju naša djelovanja, vjekuju naše misli. Na orkanskim visovima bespuća je izvor energije koja pokreće spiralnu dinamiku vječnosti. Mi živimo u vrtlogu nebeskog vretena, mi smo malene strune te svete cjeline, djelić vječnosti koji je djelovanjem gravitacije na naše fizičko tijelo prizemljen na plavoj planeti. Prožeti svjetlošću, svetom krvi pravremena, mi stvaramo svoje energetsko polje, tajanstveni plašt, naše zvjezdano tijelo. Osluhnimo glas istine, svjetlosnu muziku vječnosti.
Čovječe bio si prah i u prah ćeš se pretvoriti. Ne hodaj malen ispod zvjezda jer ćeš se jednoga dana vratiti među zvjezde. Živi trenutak kao da je poslijednji, kao da sljedeći neće doći, živi ljubav jer kada živiš ljubav tada činiš samo dobra djela. Naša čista duša vjekuje u zagrljaju drevne mudrosti i novoizrastajuće znanosti.
bglavac
irida
edin.kecanovic
