Misaono- emocionalnim dijalogom razumjevamo i ćutimo svoju dušu, otkrivamo nutarnje barijere, koje onda možemo preobraziti u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta i življenja. Svatko od nas je u stanju spoznati razliku između dobrog i lošeg osjećaja koji se u tijelu budi. Uvjereni da samo misaono spoznajemo situaciju ne obraćamo pažnju na protudjelovanja koja se u tim trenutcima događaju u tijelu. Mi tijelo jednostavno "upotrebljavamo" kao sredstvo uživanja ili odbijanja. Činjenica je da naše tijelo reagira na ono što mi mislimo, ali često nismo svjesni da tijelo bez obzira na našu misaonu notu osjeća naše duševno stanje i odgovara nam bolovima, napetošću mišića koji tada sužavaju našu auru i prostornost našeg bića pretvaraju u svijet pun suhozidova koji nas, samo naizgled, brane od neugoda. 

Taj osjećaj se često objašnjava kao "ono" podsvjesno u nama. Ako i nastaje iz arhetipova naših prijašnjih stanja, to novo stanje je istina trenutka u kojem ga spoznajemo. Ponekad takvom osjećaju dajemo misteriozna imena kao intuicija, instikt ili poimanje, ali rijetko pri tome obraćamo pažnju na govor tijela.

"Osjećanje osjećaja" nije u nama i ne čeka na našu spoznaju, nego nastaje i traje misaono- osjestilno- osjećajnim djelovanjem. Proces svjesne spoznaje "osjećanja osjećaja" nas ponekad vraća u prošlost ili osvješćuje u nama novi osjećaj kojeg možemo spoznati samo misleći o njemu. On je jasnoća nečeg što u nama traje, nešto što stvarno postoji, nešto što u nama živi svojim životom, ono nešto što ponekada u nama gradi krletku iz koje ne možemo izaći, ne dozvoljava nam da pronađmo središte energetskog labirinta u kojem se krije zvjer koja proždire naše sretne trenutke. Tom nečemu se možemo direktno obratiti procesom samoosjetilnost i samoosjećajnosti i preobraziti ga u samorazumjevanje onog boljeg sebe.

 

 

Pitanje je kako oćutiti i usmjeriti te procese, kako prodrijeti u dubinu emotivnog uma, kako otrkriti stranca, Kerbera u nama. Odlučni trenutak u kojem sam spoznala da moram uroniti u žižu sebe same je bila dijagnoza "hiperfunkcija rada štitnjače".
Tražila sam u literaturi, u razgovoru s pacijentima, s prijateljima i slagala mozaik misaonih slika, doživljavajući svijesno dio po dio onog nepoznatog u sebi. Početak je uvijek težak, javlja se nesigurnost, bijes kada pokušaj ne uspije, strah od nepoznatih osjećaja koji obavezno prati svaku promjenu. Shvatila sam da sam stranac u tijelu, da postojim s njim, ali ne i u njemu. Tijelo je bilo grad pun barikada koje nisu dozvoljavale slobodan protok energije svjesnosti.

Sreća je što tijelo šalje znakove za uzbunu. Kod mene je to bilo u obliku prekomjernog izlučivanja hormona štitnjače. Moja unutarnja dinamična ravnoteža je bila poremećena. Došlo je do nesklada u ritmu mog disanja i rada srca, govor više nije imao moj ritam, nisam više mogla utjecati na osjećaje. Plakala sam bez razloga, napadi nekontroliranog bijesa su se množili, strahovi nagomilavali. Osjećala sam te promjene i shvatala da se u meni vrtloži nešto do tad nepoznato, nešto što se širi i vlada mojim tijelom.
Prošle su vjerojatno godine tog "neznanja", a ja sam makinalno, uporno djelovala, trošeći pri tome suviše energije. Nesvjesna svog nesvrsishodnog korištenja tijelom, naprezala sam ga, dok se ono nije počelo odupirati. Tada sam otišla lječniku. Dijagnoza i šok terapija ljekovima. Nakon par razgovora s lječnikom i njegove potvrde da štitnjača odgovara na tjelesne neuravnoteženosti koje mogu biti izazvane duševnim šokom, neprerađenom stresnom situacijom, emocinalnim gubitkom, dakle situacijama koje smo već skoro i zaboravili, ali čiji su tragovi ostali u podsvjesti. Počela sam se vraćati mislima u prošlost i tražiti uzroke. Prisjećala sam se trenutaka tuge, ponovo preživljavala one povezane sa strahom, bijesom, šokom. Takvih situacija ima mnogo, mi ih naizgled zaboravljamo, dok one ostaju dio nas kao ožiljci u nesvjesnom dijelu pamćenja.
Počela sam svjesno razmišljati o narušenom skladu mog unutarnjeg prostora i osjetila nesklad u osobnom ritmu. Potražila sam slijepu točku iz koje se taj nesklad širi. Stvorivši misaonu sliku tijela počela sam živjeti u njemu. Misaono promatranje me je uvelo u dubinu sjećanja u dio onoga što sam vjerovala da je zaboravljeno.
Sjetila sam se ponovo trenutaka u kojem sam izgubila dah, dobila lupanje srca, histeričan napad plača, a onda je u meni zavladala tišina. Jedno mjesto u mom emocionalnom umu je zauvjek ostalo prazno. Vijest o nesreći, iznenadni gubitak najbolje prijateljice, je šok koji je zauzeo mjesto u mojoj podsvjesti i narušio sklad u prostoru mog utjelovljenog uma.
Moje unutarnje oči su odvrtile još jednom film tog davnog trenutka. Osjetila sam lupanje srca, ponestalo mi je daha što se pretvorilo u beskrajni osjećaj tuge koji sam mogla svjesno proživjeti. Dozvolila sam tom osjećaju da zavlada mojo svjesti, a onda sam se, svjesna vremena koje je prošlo, oprostila od prijateljice i njena slika je zauzela mjesto slijepe točke u mom sjećanju. Energiju svjesne spoznaje, koja se tom promjenom oslobodila, sam počela misaono usmjeravati. Ritam disanja se usklađivao s ritmom mog srca i govora.
Tijelo i moj utjelovljeni um su bili spremni za promjene. Odlučila sam se drugačije služiti tijelom, počela sam izvoditi svakodnevne poslove zbog pokreta, a ne više zbog radnji koje sam činila.
Ja sam izraziti dešnjak. Pokušala sam u svakodnevne pokrete uključiti lijevu stranu tijela. Već kod jutarnje toalete sam prala zube ljevom rukom, pokušavala se šminkati sa obe, kod sjedanja i ustajanja koristiti obe noge, paziti da ne stojim samo na desnoj nozi, itd. Nakon izvjesnog vremena sam odlučila jedan cijeli dan, svjesno, raditi samo ljevom rukom, dok je desna dobila svoj zasluženi odmor. Za izvođenje pokreta, slabijom, lijevom rukom, potrebna je potpuna usredotočenost na pokret od njegovog početka do kraja.
Bilo je teško, ali uspjelo je. Usmjeravala sam misli u ugodu sjećanja, vraćala se u djetinjstvo, lutala parkom mojih prvih sastanaka, ponavljala poeziju, slušala muziku, brojala zvijezde u uvali moga djetinjstva i pokreti su postajali djetinje laki. Počela sam, ponovo, osjećati širinu mog prostora, koji sam nesvijesno bila smanjila na najmanju mjeru. Osjetila sam ponovo pokrete rebara i kralježnice, stabilnost zdelice i snagu mišića njenog dna, a disanjem, pri govoru, produžavala dah.
Osjetih tijelo kao fontanu svjetlosti u središtu mog malog univerzuma, kao skladanu prostornost bezgranićja ispunjenu titrajima prirodnog, zdravog ritma.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Osjećanje osjećaja.." str, 99.

http://utjelovljeni-um.blogspot.com