Utjelovljeni um;
"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche

Što je naš utjelovljeni um?

Jeli on prostor ili energija?

Ako je prostor, gdje se on nalazi u našem tijelu?

Ako je energija, gdje joj je izvor?

Poimanje i definiranje materije i prostora se stoljećima mjenjao, kao što su se mjenjali uzorci u prirodnim znanostima. Činjenica da čvrste, osjetilne materije nema je uvjetovala i promjenu definicija pojmova prostor i vrijeme.

Novonastale zakonitosti u fizici su materiju, prostor i vrijeme ujedinile u jedinstven proces održanja energije i njenog prelaženja iz jednog oblika u drugi.

Čitajući znanstvene studije o još uvijek nepronađenom izvoru energije koja svojim djelovanjem stvara naš utjelovljeni um, pokušala sam osjetiti titraje te energije u sebi.

Utjelovljeni um, je energija, on u svakom trenu iznova nastaje prelaskom njenog izvornog oblika u neki novi i na koncu u moju misaonu energiju i potstiče me na samostalno razmišljanje o njemu. Zaključujem da je utjelovljeni um uzročnik mojih djela i da mi nesmije ostati nepoznanica.
Spoznaja o posjedovanju utjelovljenog uma je svjetlo koje obasjava duševna i fizička stanja, postaje nova strana svijeta, moje vrijeme.

Tu novu, samo moju, tvoju, vašu  stranu svijeta spoznajemo neovisno o vanjskim i unutarnjim osjetilima, kojima osjećamo glad, žeđ, strah, umor, čežnju, ljubav, napetost i opuštenost mišića i bilo koju vrstu boli.

Utjelovljeni um, u kojem su sjedinjeni misaono, emotivno i fenomenološko "Ja", je podloga iz koje izrasta misao koja nam  omogućava svjesnu samospoznaju i spoznaju svih ostalih procesa u tijelu.

Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.

Uspijemo li, sjedinjujući razumsko- emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti i dopustiti mu da postane dio nas, kao ruka, noga, srce ili mozak, dragulj koji ćemo mislima dalje brusiti.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Spoznavajući taj dragulj u sebi širimo granice uma i napuštamo labirint u kojem smo sami sebe tražili.

Sada sjedim za pisaćim stolom i razmišljam kako završiti ovo poglavlje. Mislim pokret i osjećam ga u sebi. Pokušavam spoznati protok životne energije. Osjećam je nastajanjem uvijek novih misli, buđenjem novih osjećaja. Ona prelazi u kinetičku, pokretačku energiju, a emotivni um je pretvara u osjećaj za pokret. Tijelo se uspravlja i mijenja.

Počinjem pisati. Prsti na tastaturi kompjutora pokreću se ritmom misli. Mislim prostor mog utjelovljenog uma i on prelazi granice tijela, sljubljuje se prostorom oko mene.

Ritam mog disanja određuje dinamiku misli i uspostavlja dinamičku ravnotežu među strukturama tijela.

Zdjelica, vrulja iz koje izlazi ponornica životne energije, svojim pokretom pretvara kralježnicu u fontanu svjetla na čijem vrhu slobodna kao sunce lebdi moja glava. Pišem.

Prsti su doista produžetci misli, njihovi pokreti, trajanjem, ritmom i dinamikom, oblikuju misao u misaonu sliku koju doista vidim na zaslonu compjutora, a uložena energija mi se čitajući napisano vraća kao ugodan osjećaj.

Stopala više nisu samo stopala, ona tonu u podlogu postaju korijenje i oslonac, podlaktice plutaju površinom pisaćeg stola i ja osjećam opuštenost u mišićima nadlaktica, ramena lebde u prostoru, jer je rameni pojas stabiliziran, a glava, sunce na istoku, određuje pokret očiju i vrata, koji izdužen i elastičan blješti kapljicama fontane svjetla. Spoznajem vrijeme, čujem otkucaje mog tjelesnog sata trajanjem i ritmom pokreta u meni.

Pokušajte i sami čitajući ovaj tekst, uroniti u sebe i oajećati titraje vaše životne energije. Ovaj trenutak će doista postati kristalno jasna slika vašeg postojanja u vremenu. Cijeli vaš život je obuhvaćen ovim trenom u kojem trajete, vi mislite prošlost i osjećate nadolaženje  budućnosti. Vaša misaona "nano podmornica" uplovljava u more vaših osjećaja i želja. Otkriva vam  čudesno prostranstvo svijesti i oblikuje u njoj sliku umijeća vašeg istinskog postojanja.

Pokušajte taj doživljaji ponoviti dok pišete. Vašaruka na tastaturi računala slijedi vaše misli i pokazuje vašim čima sve ono što je misaona "nano podmornica" otkrila na svojoj plovidbi u moru vašeg utjelovljenog uma.

Vaše misaono "Ja" je slično roniocu na bisere, pronašlo mjesto gdje su se smjestile najvrednije školjke vaše svjesne spoznaje vašega JASTVA, bez kojega nikada nebi spoznali to danas, u duhovnosti, tako popularno SEBSTVO.

U njihovom sedefnom oklopu je vaš misaoni um pronašao neobrađene perle i od njih sada slaže spektar različitih pojmova koji njega samoga objašnjavaju, počevši od najjednostavnijih oblika osjećanja i osjećaja do najkompliciranijih oblika vaše intelektualne spoznaje, mog apstraktnog razmišljanja.

Misleći ste ušli u tajnoviti svijet prostor- vremena. Spoznajete to čudesno prostranstvo svijesti i u njemu otkrivate nisku vaših najvrednijih sposobnosti, ogrlicu u kojoj sjaje biseri stvarnog postojanja. Nema mirovanja.

Utjelovljeni um je energija koja misaonu sliku pretvara u napisani tekst o mudrosti vašega tijela.

http://misaone-slike.blogspot.com/

Osjećam, dakle postojim

Američki neurofiziolog Antonio Damasio je svojom prvom knjigom "Deskartesova zabluda" pokušao povezati stoljetnu odvojenost osjećaja od razuma i na osnovu svog dugogodišnjeg znanstvenog ispitivanja dokazati da bez osjećaja nijedan razumski čin nije moguć.

U svojoj drugoj knjizi "Osjećam dakle postojim" proučava tijelo, emocije i postanak svijesti. Ta knjiga je nastala na temelju istraživanja svijesti i znanja o njezinim temeljima, s psihofiziološkog odnosno neurološkog gledišta.

Antonio Damasio, jedan od vodećih stručnjaka za neurofiziologiju emocija, međunarodno poznat i po istraživanjima pamćenja i jezika, ovom je knjigom dojmio znanstvenike svjetskog glasa, pa je Peter Brook, poznati režiser, za nju rekao da je jedinstvo "pjesničke intuicije i preciznog istraživanja".

Damasio nas tom knjigom vodi do samih bioloških temelja svijesti, do njezinih fizioloških korijena. U njoj pronalazimo odgovore o svome jastvu, svome položaju pri stvarnim događanjima, o proširenoj svijesti, identitetu, spoznaji sebe i drugoga, emocijama, umu i mozgu, temeljnim ljudskim svojstvima i njihovu "sublimnom stapanju".

U svojoj trećoj knjizi "U potrazi za Spinozom" Damasio zaključuje da emocije i osjećaji nisu nefunkcionalni ostaci evolucije bez kojih bi se moglo živjeti, nego su bitna svojstva koja čine naš svakodnevni život.

On upotrebljava dvije riječi koje, na izgled, imaju isto značenje, ali se po njemu razlikuju po djelotvornosti i neurobiološkoj pripadnosti. Promatrajući strukture ljudskog mozga u kojima se ocrtavaju procesi nastajanja emocija i osjećaja otkrio je razliku u vremenu njihova pojavljivljanja.

Za njega je bilo vidljivo da emocije izazivaju podsvjesna /reakcije/protudjelovanja tijela, a osjećaji /svjesne reakcije/ svjesno protudjelovanje uma. Reakcije tijela na emocije dolaze iz onih dijelova mozga i leđne moždine gdje su pohranjena središta naših urođenih svojstava.
To je npr. refleksno podizanje ruku prema licu u trenutku opasnosti od udarca, pomicanje ruke od vatre, gubljenje svijesti pri nezaustvljivom brzom udisanju bez izdisaja, ali i osmjeh na licu pri iznenadnom susretu drage nam osobe ili ubrzano kucanje srca pri poljupcu. Iz tih refleksnih /reakcija/ protudjelovanja proizlazi naša samoosjetilnost.

Osjećaji nastaju svjesno usmjerenim procesima čiji se tragovi nalaze u djelu mozga za apstraktno mišljenje. Svjesno spoznati osjećaj postaje misaona slika, koju mi onda pamtimo i možemo je svijesno obnavljati.
Iz emocija, tek njihovom svjesnom spoznajom, nastaju osjećaji, na koje čovjek može svjesno utjecati i njima upravljati. To svojstvo našeg utjelovljenog uma nazivamo samoosjećajnost.

Emocije su, po vremenu nastanka, uvijek ispred osjećaja.
Jednostavno biološko objašnjenje ove tvrdnje proizlazi iz proučavanja evolucije primata.

Priroda sama je u budućem čovjeku prvo stvorila emocije iz kojih su dolazile jednostavne, podsvjesne reakcije obrane i održanja vrste.

Priroda je, puno prije nego što se kod pračovjeka razvila sposobnost zdravorazumske spoznaje, štitila život kao nešto vrlo vrijedno i obdarila ga emocionalnim umom.

Damasio na koncu svojih istraživanja zaključuje da tako raščlanjena djelovanja emocija i osjećaja nisu pravo stanje čovjekove biti. Proces koji ih u svjesnom biću povezuje naziva samopoimanje.

Čovjek, kao jedino svjesno živo biće, može, koristeći se darom svjesnog samopoimanja, prepoznati emocije te ih, procesom samorazmjevanja razlikovati i obraditi.
Povezujući emocionalni i razumski um čovjek se u evoluciji uzdigao do sfere svjesne spoznaje tog procesa i stasao do stvaralačkog uma kojim emocionalnu energiju može usmjeravati u pravi i puni osjećaj.

Samopoimanje je proces koji nam omogućuje razlikovanje osjeta u tijelu /udarac, ubod, opeklina/ od osjećaja u utjelovljenom umu/bol, ljubav, tuga, sreća/.
Samopoimanjem ponovo oživljavamo, skoro zaboravljeni, godinama zapostavljani emocionalni um, kojim razlikujemo procese samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, a iz njihovog sjedinjenja proizlazi naše umjeće življenja.

To me navodi na razmišljanje o umjeću svakodnevnog pokreta. Naš utjelovljeni um je most koji spaja osjete, osjećaje i tijelo u pokret.

Damasio nas svojim djelima poziva da povezujemo naš misaoni, emocionalni i fenomenološki, egoistični um, dabi na taj način naučili osjećati tijelo, dabi bili sposobni prepoznati njegove signale i bili u stanju na njih mjerodavno reagirati.

Kao što nas je u knjizi "Deskartesovaj zabluda" podsjetio da je misao materijalizirani osjećaj, knjigom "Osjećam dakle postojim" potvrdio Deskartesovu zabludu, tako u "Potrazi za Spinozom" povezujući neurobiologiju sa filozofijom potvrđuje najnovija dostignuća u znanosti i utire put holističkom poimanju naše stvarnosti.

Misli, osjećaji i tjelesni osjeti su cjelina koja nas čini svjesnim živim bićem.

Pokret proizašao iz izvora pozitivne emocionalne energije je slobodan i lijep. On se širi tijelom, prelazi tjelesne granice i oblikujući prostor našeg djelovanja i spaja nas sa prostorom univerzuma uvodi nas u četverodimenzionalnost našeg postojanja.

Idealna ilustracija takvog pokreta je slika Hermesa, grčkog boga putnika, vjesnika neba i vjetra. U mudroj spoznaji da niti jedan pokret ne djeluje stvarno, ako u nama ne budi osjećaj daljnjeg kretanja, davni umjetnik je boga postavio tako, da izgleda kao da njegova stopala počivaju na vjetru i time kod promatrača izazazivaju osjećaj neprestanog kretanja. Bog postaje pokret sam, vjetar u prostoru, vjetar sam.

http://samopoimanje.blogspot.com
http://samostabilizacija.blogspot.com