Peter Brook, poznati režiser, za knjigu "Osjećam, dakle jesam" rekao da je ona jedinstvo "pjesničke intuicije i preciznog istraživanja".

 

 

Američki neurofiziolog Antonio Damasio je svojom prvom knjigom "Deskartesova zabluda" pokušao povezati stoljetnu odvojenost osjećaja od razuma i na osnovu svog dugogodišnjeg znanstvenog ispitivanja dokazati da bez osjećaja nijedan razumski čin nije moguć. Damasio nas svojim djelima uvodi u višedimenzionalnost naše svijesti i otvara nam porte istinske spoznaje našeg sudjelovanja u moći sadašnjeg trenutka.

U drugoj knjizi "Osjećam, dakle jesam", hrvatski prevod je "Osjećaj zbivanja", proučava odnos tijela, emocija i mozga, odnos između svih naših "Ja" i objašnjava nam procese u sjedinjavanju njihovih djelovanja. Na jednostavan i razumljiv način Damasio iznosi svoja razmišljanja o nastajanju svijesnosti.

Pišući on nas vodi do samih bioloških temelja svijesti, do njezinih fizioloških korijena, do onog prototipnog Ja u nama, do razumjevanja naše temeljne svijesti.

Proširenu svijest on naziva autobiografska svijest, pa u knjizi pronalazimo objašnjenja o svome sudjelovanju u stvarnim događanjima, o spoznaji sebe samoga i prepoznavanju druge osobe, o svom emocijonalnom i razumskom ponašanju, te o neurofiziološkim procesima u samom mozgu. Damasio na suptilan način objašnjava temeljna ljudska svojstva i njihovo stapanje u biće koje nazivamo čovjek.

U trećoj knjizi "U potrazi za Spinozom" Damasio zaključuje da emocije i osjećaji nisu nefunkcionalni ostaci evolucije bez kojih bi se moglo živjeti, nego su bitna svojstva koja čine naš svakodnevni život.

On upotrebljava dvije riječi koje, na izgled, imaju isto značenje, ali se po njemu razlikuju po djelotvornosti i neurobiološkoj pripadnosti. Promatrajući strukture ljudskog mozga u kojima se ocrtavaju procesi nastajanja emocija i osjećaja otkrio je pomak u vremenu njihova pojavljivljanja.

Za njega je bilo vidljivo da emocije izazivaju brze, podsvjesne reakcije tijela, a osjećaji kasnije, polaganije, svjesne reakcije uma.

Reakcije tijela na emocije dolaze iz onih dijelova mozga i leđne moždine gdje su pohranjena središta naših, evolucijom razvijenih, urođenih svojstava.

Mi vidimo, čujemo, mirišemo, razlikujemo okuse, razlikujemo toplinu od hladnoće bez obaveznog sudjelovanja našeg razumskog dijela svijesti.

Naše oči se zatvaraju pri iznenadnom bljesku svijetla, zaustavlja nam se dah pri neugodnim mirisima, to je na primjer i refleksno podizanje ruku prema licu u trenutku opasnosti od udarca, pomicanje ruke od vatre, gubljenje svijesti pri nezaustvljivom brzom udisanju bez izdisaja, ali i osmjeh na licu pri iznenadnom susretu drage nam osobe ili ubrzano kucanje srca pri poljupcu.

Te takozvane refleksne reakcije tijela nazivamo samoosjetilnost.

Emocije su, po vremenu nastanka, uvijek ispred osjećaja.
Jednostavno biološko objašnjenje ove tvrdnje proizlazi iz proučavanja evolucije primata.

Priroda je sama budućem čovjeku prvo stvorila emocije iz kojih su proizlazile jednostavne, podsvjesne reakcije obrane i održanja vrste.

Priroda je, puno prije nego što se kod pračovjeka razvila sposobnost zdravorazumske spoznaje, štitila život kao nešto vrlo vrijedno i obdarila ga emocionalnim umom, njegovim emocionalnim Ja.

Emocije su trenutačno stanje, a osjećaji su procesi koji se u nama razvijaju poslije svjesno spoznatiih emocija. Misaono usmjerenim procesima, čiji se tragovi nalaze u onom djelu mozga u kojem su odkrivena djelovanja pri apstraktnom razmišljanju, nastaju osjećaji koji traju. Svjesno spoznati osjećaj postaje misaona slika, koju mi onda pamtimo i možemo je svijesno obnavljati.

To svojstvo našeg utjelovljenog uma, njegovog razumskog ili misaonog Ja, nazivamo samoosjećajnost.

Damasio na koncu svojih istraživanja zaključuje da tako raščlanjena djelovanja emocija i osjećaja nisu pravo stanje čovjekove biti. Proces koji ih u svjesnom biću povezuje naziva samosvijest.

Čovjek, kao jedino svjesno živo biće, može, koristeći se darom svjesnog samosvijesti, prepoznati emocije te ih, procesom samorazmjevanja razlikovati i reagirati na njih.

Povezujući emocionalni i razumski um čovjek je izgradio svoj fenomenološki um, ono egoistično Ja kojim sjedinjuje te procese u svijesnost, um kojim se u evoluciji uzdigao do sfere svjesne spoznaje i stasao do kreativnog, stvaralačkog uma, kojim emocionalnu energiju može usmjeravati u pravi i puni osjećaj.

Samosvijest je je djelo našeg stvaralačkog uma, to je proces koji nam omogućuje razlikovanje osjeta u tijelu /udarac, ubod, opeklina/ od osjećaja u utjelovljenom umu/bol, ljubav, tuga, sreća/.

Samosvijest je misaono- osjetilno- osjećajni proces kojim razlikujemo procese samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.

Damasio nas svojim djelima poziva da povezujemo naš misaoni, emocionalni i fenomenološki um, da bi na taj način naučili osjećati tijelo, da bi bili sposobni prepoznati njegove signale, razumjeti njegov jezik i na koncu bili u stanju na njih mjerodavno reagirati.

Kao što nas je u knjizi "Deskartesovaj zabluda" podsjetio da je misao materijalizirani osjećaj, knjigom "Osjećam, dakle jesam" potvrdio Deskartesovu zabludu, tako u "Potrazi za Spinozom" povezujući neurobiologiju sa filozofijom potvrđuje najnovija dostignuća u znanosti i utire put holističkom poimanju naše stvarnosti.

Misli, osjećaji i tjelesni osjeti su cjelina koja nas čini svjesnim živim bićem, to je ona čudesna cjelina koja se danas naziva univerzum uma.

Osjećam, dakle jesam, ja sam mali univerzum u beskraju svemira.