Poznato je da se, riječ osjećajnost podrazumijeva pod emociju. No to nije baš tako, jer ono što se misli pod osjećajem je važan sastojak emocije, ali emocija može biti vrlo kompleksan fenomen. U analizama mudrih nailazimo smisao da osjećaj možemo pojmiti kao afektivnom komponentom iskustva i na tom nivou mi stvari doživljavamo kao ugodne, bolne ili neutralne.
Kako ljudima omogućiti da steknu stabilan identitet u ovom svijetu koji se naglo i brzo mijenja, u kojem ljudi tragaju za osjećajima za koje misle da će im dati sigurnost. Tako se javlja i osjećaj da živimo u doba neuobičajene nesigurnosti. Sve više ljudi osjećaju snažnu potrebu da se vrate izvoru religioznog života, čistoj biti u dubinama samih sebe koju mogu otkriti jedino osobnim iskustvom.

Svačije stanje osobe u osnovi se  može podijeliti na iskustvo tijela i uma. Ali između ova dva postoji još jedna domena iskustva, koja je izuzetno važna, a to je ono što nazivamo osjećaj. Naši organi percepcije nam prenose doživljaj svijeta i svemira, no isto tako imamo i unutarnju moć na  višoj razini spoznaju svog sebstva i osobnosti. To je sposobnost i jasnoća naše imaginacije, prirođena jedino čovjeku. To nam omogućava viziju naše sveukupnosti, i u nama probuđuje osjećaj savršenstva, naše naslućivanje besmrtnosti. Teže je razumjeti da se to ostvaruje tek kada se ljudi mogu povezati s vrijednostima koje su neovisne o vremenu i prostoru.

Naši umovi su puni idejnih stavova i kriticizma. Poznato je da današnji čovjek bježi u neuroze – jer neuroza nudi izuzetan osjećaj sigurnosti. Osoba u neznanju se boji da joj se oduzmu nade, koje su sinonimi za življenje. Nada dolazi iz lažnosti bića, iz osjećaja snage, moći, koja se stalno obnavlja novim snom. Ljudi su izgradili oko sebe zidove zarobljenosti u zatvoru vlastitih laži i reakcija. Otuda nezadovoljstvo i sveprisutna patnja u mnogim izražajima, ne samo tijela već i duha. Tako je usamljenost bolni osjećaj manjka. Taj dublji osjećaj nezadovoljstva je postao dio svakog mentalnog kruženja bez svrhe. Ustvari čovjek je zapao u udobnost i osjećaj beznačajnosti.

Za većinu čovječanstva potraga za srećom je stjecanja nečega, od stvari, karijere, slave, sretne veze, novca, obitelji, moći i tako dalje. Ali kad-tad kroz iskustva  se shvaća kako te stvari ne donose trajno zadovoljstvo. Naravno da je  svaki  dio te igre značajan i doprinosi razvoju te velike igre, da bi na kraju razvojem samosvijesti ljudska bića svoju pažnju okrenula prema unutra kad si postave ključna pitanja o svrsi postojanja. Tada se javlja osjećaj tragača i potraga za nečim, sam percipiran u toj svijesti, i to je ključno otkriće ili prepoznavanje puta prema krajnjem poimanju Sebstva.

Obično i kad se osjeti duboko i izravno iskustvo istine, čini se kao da se nanovo um vraća nazad starim programima, okvirima osobnog identiteta i života. Tada se čini da  razumijevanje biva prekriveno. To je zbog toga jer osoba i dalje zadržava osjećaj osobnog identiteta, koje su vrata kroz koja se te psihološke energije vraćaju ponovo nazad, te nam se to može činiti neodoljivim. To donosi osjećaj da se istina izgubila. Većinu života ljudi žive sa tom obmanom, i ako se otkrije istina, tada će prirodno prokazati obmanu onakvom kakve one stvarno jesu i one se neće moći održati u svjetlu istine. Sv. Franjo Asiški je rekao, „Ono što tražiš je već tamo odakle tražiš“.

Osjećaj je vrsta mentalnoga iskustva, koji je jako važan i ujedno specifičan. Različite perspektive oblikuju kvalitetu, dubinu, utjecaj i „osjećaj“ iskustva. Utjecaj ili efekt različitih perspektiva, razina zrelosti i osobnosti značajno varira od osobe do osobe. Odrasli mogu kontrolirati svoju radost, no djeca prirodno iskazuju svoje osjećaje.

Iako postoji puno trenutaka kada smo sretni, ispada da to samo tako izgleda. Razlog bilo kojih briga nisu stvari već naši osjećaji, naš um koji slijedimo. Ako proučimo svaki trenutak koji nam daje osjećaj briga ili ispunjenosti ujedno postoji i dublji sloj ispunjen finom strujom napetosti jer svaki trenutak ipak nestaje. Zaboravlja se da na kraju sve nestaje,  svi osjećaju da nešto gube, osjećaju prazninu u sebi. Jer svako gledište ima jednu dimenziju, a život je multi-dimenzionalan, organsko jedinstvo. Ono što se traži je prihvatiti sebe, potpuno i slobodno, to znači prihvatiti svoje najviše biće koje je došlo iz najdublje egzistencije.

Morate priznati da je veliko zadovoljstvo slušati nekoga tko se izražava putem svojih vlastitih i istinskih uvida. Vidjeti ljude kako su oslobođeni vlastitih zabluda i koncepata koje nasljeđujemo ili upijamo u ovoj igri života, te povratak nečemu što je fundamentalno svakom ljudskom biću. Samo u slobodi svijesti pronalazi se osjećaj jedinstva sa svojim višim bićem, to donosi ispunjenje u životu posvećenom stalnom napretku istine  To je onaj osjećaj kao sreća u svom srcu: da se može gledati u ljudsko biće, bez ikakvog prisutnog osjećaja krivice ili srama sa obje strane – istinski susret. Nije važno koje su njihove prošle ili buduće projekcije, nade i težnje, ili koja su njihova vjerovanja. Ipak je divno stalno znati da su svi bezvremena i savršena Bića, i svjedočiti tome. Cijela pretpostavka duhovnosti ili duhovnog traganja jest otkrivanje naše istinske prirode iznad uvjetovanog identiteta i njegovih projekcija.

Gurui znaju da je važno usmjeriti pažnju i osjećajima jer su oni neka vrsta okidača, koji aktiviraju mnoge druge, kompleksnije nivoe iskustva. Znamo da ugodan osjećaj postaje okidač za želje i vezivanje jer ugodan osjećaj hrani žudnju. Opet sa druge strane osjećaj boli kada osoba nije svjesna i ne prati se sa dovoljno svjesnosti, to postaje okidač za mržnju, ljutnju i odbojne reakcije. Također i nesvjesni neutralni osjećaj može održavati stanje tuposti i bez ikakvog motiva za promjenu i samo-analizu.

Možemo reći da dopuštenjem osjećaju da okupira naš um bez svjesnog promatranja on postaje katalizator za ostale mentalne procese. Dok stvarnim razumijevanjem ovih pojmova znalo bi se da riječ ‘suosjećanje’ znači osjećanje za svakoga, briga za sve – uključujući i životinje koje se ubijaju za žudnjom jela. Svi mogu promatrati kako osjećaji nastaju i kako je um sklon na njih reagirati. Svojom pažnjom da promatramo osjećaje, dobivamo uvid u prirodu samog iskustva i njegovog formiranja.

I zato mudraci savjetuju i stavljaju osjećaj u posebnu kategoriju čineći od njega poseban domen kontemplacije kako bi bili u stanju spriječiti osjećaj da aktivira štetna mentalna stanja, a sa druge u stanju dublje prodrijeti u razumijevanju uslovljene prirode našeg iskustva. I onda kad to stanje sazri i ustali se, vodi vas do neutralna stanja, osjećaja ravnoteže, spokojstva. Ujedno dobivamo uvid pomnom pažnjom u njegovu nestabilnu prirodu, njegovo stalno nastajanje i nestajanje. Idealno je stanje registriranje osjećaja kao bezličnog fenomena koji nema nikakve veze sa osobom, nešto što se ne može zaista nazvati “ja” i “moje”, već kao nešto što nastaje uslijed uzroka i nestaje kad ti uzroci nestanu. Tako se ne vezujemo za njega, ostajemo potpuno spokojni, njime ne-okrznuti. Osjetiti osjećaj kad nemamo «ja jesam» već samo prazan prostor. Sve je prolazno.

Ne-vezivanjem, kada prestanemo praviti razliku između osjećaja na ugodne, neugodne i neutralne, možemo ostati samo jednostavno svjesni da osjećaj postoji. Da biste to izveli, morate promatrati bezizborno, bez ikakvog iskrivljavanja željom, užitkom ili strahom – morate naprosto zbiljski promatrati što vi jeste.

Tada postižemo duhovno ugodan osjećaj bez prosudbi i svrhe.

Jasnu svijetlost života vide samo jogiji,  mistici i napredni meditanti u dubokoj meditaciji – bilo da su u tijelu ili van tijela. To je suptilno stanje Svijesti iznad suptilnih ili grubih objekata, čak i iznad imena i oblika. Ova svijesnost nosi sa sobom osjećajna stanja, i stanje bez emocija.  Emocije sadrže u sebi povijest (prošlost). Dok čisto intuitivno stanje Svijesti nema povijest.

Kad se svijest usmjeri na sebe javlja se osjećaj neznanja. Kad je okrenuta prema vanjskome nastaje sve spoznatljivo. Zato je tvrdnja “ja poznajem sebe” proturječna jer ono što poznajem ne može biti moje sebstvo. Samo oni koji streme biti spašeni od poplave “rođenja-smrti” koja ih sada zapljuskuje idu ka oslobođenju od svega što vezuje, poput osjećaja “ja” i “moje” koje uzrokuju inače svu destrukciju. Čovjek je vezan za dužnosti i zadatke ili takozvanu tjelesnu svjesnost (deha-darma) sve dok ne spozna Vrhovni Princip .

U odnosu ljubavi s Bogom, ili onim najuzvišenijem duša može izraziti, ali i doživjeti, sve svoje najtananije osjećaje ka kojima inače u ovom vrtložnom stanju materijalne egzistencije teži.

Bog nije dokazivanje, već osjećaj dubokog ispunjenja. 

http://girija.info/osjecajnost/