1.

Ja sam u svojoj karijeri putnika gradskog prometa susretao jako mnogo vozača autobusa.

Mnogi od njih bili su ugodni ljudi i ljudi, koji su mogli razumjeti nedaće putnika u doba rata.

Međutim, bilo je također i neugodnih osoba, koji su se svađali sa putnicima.

Ovom zgodom ću opisati samo neke slučajeve, a počet ću sa jednim jako lijepim događajem.

Bilo je rano proljeće u ratnom vremenu kad sam se zaputio oko 7 sati navečer prema Gornjoj Bistri uobičajenim autobusom.

Kako sam imao naviku razgovaerati sa vozačima, to sam i ovog puta učinio sa jednim vozačem, koji je doista bio divan čovjek.

Kako je bilo proljeće, to sam imao namjere početi sa radovima na svojoj kući.

Jedan od tih radova bilo je premazivanje zaštitnim uljem fasade moje drvene kuće ili boljerečeno, drvenog dijela moje kuće, jer je moja kuca je bila od dva dijela, drvenog i betonskog.

Za taj veliki rad bilo mi je potrebno strojno ulje, kako je i inače bila praksa kod naših ljudi kada su htjeli farbati drvene hiže i ja sam to ulje, čitavih 50 litara, pronašao kod jednog automehaničara, koji mi je dao pun kanister zabadava, samo da ga oslobodim tereta.

Bila je riječ o izgorenom automobilskom ulju, kojeg je on skupljao popravljajući automobile.

I tako, uputimo se mi sa Črnomerca i stanemo pričati o koječemu pa pored ostalog i o mojim namjerama, da farbam fasadu drvene hiže i da baš sada idem po ulje kod automehaničara.

I tako, ja sam pričao, a on je vozio do Vrapča gdje je bilo moje odredište, odnosno, odredište automehaničar, a ja sam onda mislio slijedećim autobusom nastaviti prema Bistri, ali me on prekine pa veli: "Hajde, skokni, uzmi to ulje, a ja ću te pričekati na stanici. Putnici mogu pričekati možda kojih 5 do 10 minuta, a ja ću to vrijeme nadoknaditi."

I ja bijah silno iznenađen pa ga zapitam: "Stvarno?"

I kada on potvrdi, odem trčeći preko ceste, uzmem kanister ulja pa onda teško vukući uvučem se u autobus prepun putnika.

Nitko od njih nije znao zašto je autobus stajao na toj stanici u Vrapču možda kojih 6 ili 7 minuta.

I tako sam se osvjedočio, da u ZETu ima jako dobrih ljudi.

2.

A bio je jedan slučaj vozača autobusa na lokalnoj relaciji izmedu Splita i Omiša.

Naime, to ljeto moja žena Alica radila je u jednom restoranu u Omišu, a ja sam imao taj dan namjeru da je posjetim.

Bio sam preplanuo od sunca i doista bijah taman, ali su sva moja odjeća kao i moja zobnica iz dalmatinske zagore su bili bijeli: bijela košulja, bijele hlače, bijele tenisice, svijetli okvir naočala i bijela zobnica sa crvenim ornamentima.

I uđem ja u autobus prepun putnika, ali zavraga do vozača.

I on krene pa kad smo se malo udaljili od Splita, to on stane zbijati glupe primjedbe na račun moga izgleda: "A jesi li ti Ciganin?"

I meni je bilo jako krivo, bio sam jako uvrijeđen,dok su se ljudi samo osmjehivali, jer sam crn kao Crnac.

A onda sam pomislio, da ga možda sačekam do posljednje stanice pa da ga onda, kada je sam, dobro izbubam.

Međutim, predomislio sam se, jer sa budalom nisam htio imati posla pa tako ja izađem na rivi u Omišu.

3.

A bio je jedan slučaj sa jednim vozačem autobusa, kojeg su svi putnici poznavali pa njegovoj zajedljivoj naravi.

On bi tako zatvorio sva vrata autobusa pa bi stao provjeravati tko ima karte.

Mnogi ljudi u ratnim uvjetima nisu imali karte i ja sam bio jedan od njih.

I tako dođe on do mene i nakon nekog vremena nastane između nas prepiranje te ja konačno odlučim izaći iz autobusa.

Ali on izađe za mnom pa stane larmati, gnjaviti i cerekati se blesavo pa na koncu stane u gard, stisne šake i stane me ‘’šaketati’’ pred svima iz autobusa, koji su to sve iznnenađeno promatrali

I ja ustuknem, opsujem budali, da je idiot pa se povučem da sačekam sljedeći autobus.

No, onda sam odlučio krenuti do Zaprešića, a od Zaprešića ću stopirati, jer bijah bez novaca.

I, doista, dođem do Ivanca pa u Ivancu stanem stopirati i stane mi neki čovjek, koji je baš išao do Stubice.

I tako stignem do Bistre, kad tamo onaj autobus iz kojeg me vozač izbacio čakama u bradu i lice pa isto tako baš taj vozač koji, kada vidje da ja izlazim iz osobnog auta, hitro u strahu iskoči sa svoga sjedišta pa otrči do restorana.

Eto, takvi su to heroji, koji dok su sa svojim jaranima onda imaju veliku hrabrost, jer razmišljaju kao stoka, ali kada su nasamo oči u oči, onda su manji od makova zrna.

Međutim, ja sam imao i neke stisfakcije, a jedna jako važna satisfakcija bila je ta, da su lokalni mještani, koji su bili očevici, danima pričali kako je jedan vozač ZETa istukao "Doktora", jer sam bio poznat kao "doktor" psihijatrijske bolnice Vrapče.

A onda bi mi neki susjedi rekli: "G’sn Zlatan, kak se to meni niste javili, ja bih vam dal pistolu."

4.

Sličan događaj dogodio se u Bistri.

Ušao sam u autobus, ali bez karte i čekao da isti krene, međutim, naišao sam na jednog vozaća za kojeg je, također, bilo poznato, da jako voli gnjaviti ljude.

I ja se stanem prepirati sa njim, a on stane je postajao sve nasilniji pa ja u autobusu pružim otpor, a on kada vidje, da sa mnom nije lako, uhvati se desnom rukom ispod lijevog pazuha svoje jakne i ja vidjeh futrolu za držanje pištolja i pistol, kojeg on izvuče na mene.

Nisa htio onda nastavljati borbu, jer nisam znao kamo će nas to odvesti pa se malčice saberem i izađem iz autobusa.

On je samo trebao povući kokot na pištolju i ja bih bio pokojni, ali nije.

Znate zašto?

Zato, jer je bio kukavica, koji nije vjerovao u ono što radi za Hrvatsku, nego je vjerovao samo u materijalne probitke, koje je donosio hrvatski rat.

5.

Jedan, također, jako lijepi primjer bio je jedan mladi vozač autobusa sa kojim sam se sa vremenom jako sprijateljio.

Zaboravio sam njegovo ime, ali je to prijateljstvo postalo takve naravi, da smo se zajedno posjećivali u kući.

On je bio od imućnih roditelja pa bih navratio do njega pa bismo obilazili lokale u Kraljevom Vrhu.

Inače je imao namjeru otići iz zemlje kao gastajbajter, možda u Njemačku ili Švedsku.

Sa druge strane, ja sam imao sve koncesije od njega, jer nikada nisam platio kartu, a često sam i prevozio neke stvari, koje nikako nisu smjele ići u autobus.

Prema tome, ZET je kao i hrvatsko društvo: ima jako mnogo jako dragih ljudi, ali ima isto tako i neugodnih ljudi.

6.

A opet bijaše jedan vozač autobusa sa kojim sam ja, dok je vozio, pričao o Srbima i srpskoj politici pa mu ja jednom kažem:

"Je li ti znaš onoga pisca Ćosića?"

"A cuo sam nešto o njemu."

"E, ja sam polemizirao sa njim. Znaš, on je napisao jedan roman, veliki roman pod naslovom ‘’Daleko je sunce.."

I taman što ja htjedoh nastaviti kada on reče:

" A daleko je njima i sunce i mjesec."

A ja se nasmijem pa okrenem na drugu temu.

7.

A bijaše opet jedan, koji mi je pričao kako se "zacopo".

"Naime…’’, veli on,’’… ja sam imao ženu i malo dijete, a onda sam cijeli dan vozio autobus.

Živimo u malom stanu, jednosobni, zapravo, kako bih ti rekao, garsonjera.

I sretnem ja jednu mačku, dobar komad, i malo pomalo ja se stupim u intimne odnose sa njom i zacopam se!

I nikako kući nisam dolazio, nego sam samo vozio autobus i bio sa tom ženskom.

Bio sam se strašno zacopao, a ženi je bilo jako teško, a ni meni nije bilo lako pa sam tako nekako izgledao zapušten, nisam se brijao.

Ja sam u to vrijeme htio napustiti i ženu i dijete.’’

‘’A žena?!’’ – pitam ga.

On nastavi:

‘’A ona bi došla na polaznu stanicu pa bi me čekala i dugo bi me čekala, a nekada bi došla sa malom.

I ja sam pravo bio u krizi pa se odlučim vratiti.

A danas - ja ne mogu vjerovati, da sam bio toliko glup. Što ti kažeš na to?!"

Dakle, ZET je kao hrvatsko drustvo - sa mnogima možeš, a sa nekima ne možeš nikako.

8.

A vrlo često se znalo dogoditi, da bi u autobus ušla kontrola, a ja bih bio sa vozačem u razgovoru.

Tada bi on rekao: "Ovaj je moj, njega ne diraj".

A ja, koji nisam imao kartu, onda sam jako dobro prolazio, jer bih došao do Bistre, a ne bih platio kaznu zbog toga što nemam kartu.

Tako da je istina kako su mene mnogi hrvatski ljudi zapravo voljeli, jer ja i nisam zao čovjek.