OPČINJEN

 

Gledam te, prijatelju stari,

Kako se mijenjaš na gore,

Opčinjen vlašću postaješ rob

Gradeći za se lovorov vijenac,

Spomenik ludosti za vlastiti grob,

Jadni stvore.

 

Poznavao sam te, čini mi se,

Uvijek s osmjehom na licu, naivno dijete,

Sada si otuđeno biće,

Nalik sotonskom stvoru;

Iz tebe pohlepa niče.

 

Žudiš za vrijednostima bez značenja,

Rabiš nemušte, otrcane fraze,

Tvoje su riječi prazne, bezlične,

Utapaš se u grotlo ceremonija

I upitnih proslava,

Tvoj se život rastače,

Nisi više izvor humanog zračenja.

 

Lažeš sebi i dugima

Kroz celofan održivog razvoja,

Razapet ludilom ega,

Truje te smeće tobožnje kulture.

Osluhni – ljudima je dosta svega,

Sve glasnije negoduju, bruje.

 

U vlasti vlasti

Sve si manje ličnost

Brzo učiš perfidno krasti

Srce je tvoje otrovala okrutnost.

 

Nešto gradiš veliko, mrtvo,

Spomenike do neba, bez duše.

Moje se lice smrklo

Iluzije se ruše.

 

Urušavaš se iznutra,

Tužno je to saznanje.

Upitno je naše sutra,

Nestaju dječje sanje.