Lutam beskrajem bezvremena, osjećam zagljaj vječnosti, osluškujem šaputanje svjetlosti u kojoj se zrcali jedno veliko srce, jedna pjesnička hrid o koju se razbijaju valovi oceana literature, iskre stihovi zvjezdane poezije, nižu biseri eseja. Na obroncima sna i jave, iz pjesme izranja silueta čovjeka koji snagom svoga duha razbija maglu i tminu, mrvi predrasude, blaži nedaće i nepogode, otvara puteve ka miru života, životu punom ljubavi, strasti, vedrine i poezije. Iza njega ostaje svjetlosni trag stvaralačkog, raskošnog i rasipničkog talenta, snažan trag hrabrih uranjanja u svijet esejistike, znanosti i filozofije, obrisi njegova duha i njegove duhovnosti. Prepoznajem pjesnika boema i čujem njegov šapat o pobratimstvu lica u svemiru, pjesmu koju mnogu njegovi suvremenici nisu htijeli ili nisu mogli razumjeti, a on im je šaputao najveću istinu o ljubavi čovjeka prema čovjeku, molitvu kojom je pozivao čovjeka u čovjeku da osjeti ljubav u sebi samome. Osluškujem glas izvan vremena i čujem šapat:

 

 

"Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija,
čovječanstvo živi u opsjenama, a pogiba s laži na usnama.
Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no
radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranju nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća."

 

 

Pjesnik u čovjeku, čovjek u pjesniku, filozof trenutka, poeta tuge oslobođen od materijalnog, a obogaćen duhovnim, vjernik vjeran poeziji kojoj je vjerovao i darovao cijeloga sebe, a želio je darovati i više do onoga kraja kada ni ono ništa više ne ostaje. Ali ostalo je, ostalo mnogo, ostala je njegova ljubav utkana u zbirke poezije "Lelek srebra", "Kolajna", "Ojađeno zvono", "Žedan kamen na studencu" u zbirke eseja, "Skalpel kaosa", "Dva glavna Bogumila". Iz ljubavi prema literaturi s ljubavlju je cijenio i druge, one od kojih je učio i njima je darivao svoju dušu, izričaj u ogledima o Danteu, Petrarki, Tolstoju, Goetheu, Chopinu, Jesenjinu. Pisao je i blistave ocjene o djelima Kranjčevića, Šantića i mnogim drugima. Prevodio je poeziju i poetična djela i njegovi prevodi zrače ljubavlju prema pročitanom, zrcale istinski doživljaj umjetničke duše, blješte peotičnošću. Proustovo djelo u njegovim prevodima nije izgubilo snagu izvora, ostalo je poezija Proustove duše, slika njegova traganja za izgubljenim vremenom. Promatram virtualnu siluetu čovjeka iz čijih djela sam učila i pitam se kako je on to sve mogao, kako je sve stigao. Ljubav, ta čudesna pokretačka snaga, je  vodila njegovu ruku i iza svakog poteza njegova pera su se okupljali, kao oko vječne vatre, različiti ljudi, ljudi bez duha i duše, bez uma i talenta, sitne duše, opake, tašte, zavidne te moćnici i zlobnici, prodane duše i poltroni, sljedbenici svakakve i svake moći, skloni nevjeri i laži, spletkarenju, destruktivnosti i vječnom negiranju njegovih misli i osjećaja. Ljubav koju je osjećao iako je rijetko o njoj direktno pisao, ljubav koja ga je usmjeravala ka krajnjem cilju, ostvarenju umijeća poetičnog izričaja, ljubav ga je oslobađala od zloslutnih kritičara, snagom duše i škripom pera je uspijevao sve to negativno oko sebe utišati i koračati dalje. Uranjao je u svoje tišine pune nesanica, u svoj prostor- vrijeme, u svoje zebnje, strepnje i progonstva, u svoju veliku materijalnu neimaštinu i borbu za goli život, i istovremeno u svoje ogromno bogatstvo, svoje stvaralaštvo, svoju boemiju i alkemiju, u sve ono što ljubav stvara i duša sanja.

 

 

U tajanstvenoj gordosti kolosa pisane riječ, u gradu sanjajućih knjiga, u beskraju kozmosa zagrljajem psovke i molitve on je poezijom duše slikao život, slikao je sebe u trenutku sebstva, jastva, slikao je tijelo u svjetlosnom zagrljaju, u prostor- vremenu postojanja. Bio je neuhvatljiv, ćudljiv, nestajao je u osobnim užitcima, gubio se u maglama, u nesuglasjima, u svjetlosnoj muzici beskraja, u zaokretima nebeskog vretena i vrednovao pobratimstvo bića u svemiru. Lebdio je lakoćom beztežinskog stanja osjećajući težinu zemlje koja nikada nije ustuknula pod ljudskim korakom. Osjećao je moć sadašnjeg trenutka, omnia posse, spozanao je da ta moć čovjeku ne služi za postizanje osobnih ciljeva, već ga poziva da svojim postojanjem služi čovječanstvu. Pišući poeziju on je bio lice iz gnostičke priče G. Meyrinka, urar, lječnik vremena, medicus koji svojom poezijom još uvijek ozdravljuje ljudska srca.

 

Ljubav na malo drugačiji način, ljubav u odori osobenjaka, boema, skitnice, lutalice, ljubav skupljena u čudesno umjetničko djelo, u sve uronjenog, u pobratimstvu lica u svemiru, u svemu izgubljenog i vječno slobodnog Tina.

http://sretan-trenutak.blogspot.com