Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
707
OD 14.01.2018.PUTA
Okretanje tocka
Sa 15 godina sam zapocela intenzivan proces razmisljanja o sebi, o onome sto jesam i sto bih mogla biti,i taj proces i danas traje.Uvijek sam bila okrenuta prema unutra ,prema svojoj sustini,a ne prema vani.Istrazivanje moje licnosti mi je uvijek bio nepresusan izvor zanimljivosti koje sam otkrivala, i danas otkrivam o samoj sebi ,i o ljudima opcenito.Uvidajuci neke svoje osobine vremenom sam postala vrlo kriticna prema samoj sebi, sto je za posljedicu imalo to da sam na kraju pocela mrziti sebe.Da, tako je pocelo.Okrivljavanjem .Nakon nekog vremena sam shvatila da necu moci nastaviti tako,da svaki dan sebi predstavljam kao gorku casu otrova ,koju ispijam do kraja, sa boli, pozudno,uzivajuci u povredivanju same sebe.Depresija je bila visemjesecna druga koja me nikada nije napustala.I ironocno sam govorila tada, da kada sve nestane, izblijedi , izgubi sjaj, ostaje patnja, ona patnja koju nanosim samoj sebi. U jednom takvom casu, dok sam sjedila na krevetu u svojoj sobi, i namjeravala ponovo poceti onaj poznati proces "ispijanja otrova", kao iz vedra neba, niotkuda, u podsvijesti se javi jedno pitanje koje dugo odjekivase i nakon njega , preplasena, u tisini zacuh svoj zvonki,veseli smijeh.To pitanje je bilo vrlo jednostavno : Kojeg vraga to radim sebi ? Nakon toga sve se preokrenulo u meni, jer sam shvatila da sam zapravo bila uzrok svega.Ali nakon te spoznaje, nisam bila ljuta na sebe jer sam protratila vrijeme uzalud,vec suprotno,bila sam sretna jer mi se desio taj period ,jer da nije ,ne bih bila ono sto sam sada i sto postajem ,jer tragovi ostase, duboko u meni tragovi spoznaje. Same sebe i ljudi oko mene.Ostali su tragovi ,jedan najvidljiviji.To sto mi je danas lakse prihvatiti kritiku nego kompliment.One pozitivne osobine na koje mi drugi ukazuju, poricem ,umanjujem njihov znacaj,nego sto ih prihvatam ,jer upravo ta spoznaja losega mi pomaze da bolje shvatim druge osobe i da ih prihvatim, umjesto da ih osudujem,Jer kako mogu osudivati drugoga kada znam kolike su nade covjekove,njegova stremljenja , drhtaji nad njihovom sustinom koju tek spoznaju.I zbog toga, nijedan covjek nema pravo da osuduje drugoga.I svakog covjeka volim zbog onoga sto jeste,rastuzim se ponekad kada shvatim da bjeze od sebe, ili kada kroz njihove geste i prikrivene rijeci i djela spoznam igre njihovog Ega kojem robuju.Ali te igre Ega njihovog brzo zaboravim i budem sretna kada oni, nesvjesni toga , otkriju poneku iskonsku, djetinju osobinu ,nevinu,koja obasja dusu onoga koji je prepozna i dugo sija u vjecnom bozanskom sjecanju.
bglavac
irida
edin.kecanovic
