Čovjek je mjera svih stvari, čovjek, taj mali univerum  krije u sebi izvor ljubavi, zrcali beskrajno nebo moralnih zakona, u njemu se grle noć i dan putanjama sunca i mjeseca, iskre zvijezde idejama njegova uma, a na strunama njegove duše trepere tonovi sonate svemira. Čuvarice njegovih snova, sirene u dubini oceana njegova postojanja ga svojom pjesmom uspavljuju i bude. 

 

 

Čovjek to čudesno, golo, prerano rođeno biće, rođenjem osuđeno na svijesnost života, to maleno nejako biće, nesposobno da samog sebe obrani, hrani, njeguje, rezanjem pupčane vrpce baćeno u ocean samsare, krštenjem otisnuto u beskraj postojanja i prepušteno na milost i nemilost sudbine, te nevidljive boginje koja nećujna bdije nad njegovim odlukama, spoznajom, mislima, osjetilima, osjećajima.

 

 

Predugo je čovjek vjerovao da se ono nešto, što je  nazivao božansko, nalazi izvan njega, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje, u to nešto neobjašnjivo, nadnaravno, nedohvatljivo, je u njemu budilo čežnju i žudnju upravo za tim za njega  nedodirljivim, nestvarnim, neosjetljivim, nedoživljenim, ali on se toga i bojao, bojao se osvete neba i živio tuđi, a ne svoj, život. 

 

 

    Živio je za neizvjesnu bućnost, ispaštajući grijehe iz prošlosti, ne osjećajući trenutak, taj čudesni treptaj oka, naznajući da se u sjedinjuju njegova prošlost i sadašnjost i tek sanja budućnost. 

 

 

  Tragedija se nastavlja jer mi i danas ubijamo u sebi najljepše osjećaje koji posjedujemo, čežnju i žudnju, zaboravljamo sanjati jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, pa prodajemo, na sajmu tašitna, svoje vrijeme, svoje sretne trenutke, ponekad čak i dušu Merkuru, bogu trgovine i od njega za uzvrat dobijamo materijalnu sigurnost, luksuz i lažni sjaj neživljenog života.

     

 

Pri tome ne čujemo glas kraljice znanosti koja nam danas poručuje da je živuće materije nema, da je sve u nama i oko nas energija, samo vječni ples najsitnijih struna, tog nedodirljivog tkiva, vječnog univerzuma.  

Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas?

Naravno da možemo, samo bi danas trebali to "nešto", tu božansku snagu, tražiti u sebi samima.  

    

 

  Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju okna naše duše i mi kroz njih poniremo u dubinu i vidimo u sebi samima vječni ples vječne energije od koje smo satkani. Sudjelujemo svijesno na slavlju svojih osjetila i osjećaja i slavimo život.

     

 

    Pogledajmo kroz sva okna naše duše u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na prepreke, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu bistru rijeku našeg postojanja.  

    

 

     Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo, tu se zrcali cijeli naš život, sva naša dušena stanja, sve naše boli, tuge, zadovoljstva i naša sreća. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život.

     

 

  Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi boginja "Fortuna", a u jednoj još ne otvorenoj školjki naše duše se krije najvreniji biser našeg postojanja, ljubav koja će u tom sretnom trenu izroniti iz pjene naše svijesti kao Venera.   Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježima života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno, sve ono za nas nedodirljivo i daleko pohranjeno u nama samima.  

    

 

Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Slušajmo tu čudesnu sonatu univerzuma, sirene, čuvarice naše duše, prebiru strune naše osjetilne harfe i mi odjednom čujemo govor svoga srca i  razumijemo šapate naše duše.

 

 

Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, ljubav, sreća, svi ti osjećaji su u nama, nastaju iza okna naše duše u dubini našeg malog univerzuma. Tu, jedino tu u sebi, na tom čudesnom slavlju naših osjetila i osjećaja možemo slaviti  život.

 

 

Pamtimo tu ljepotu postojanja i pohranjujmo je kao sjećanje na istinski proživljeni život u najčudesnijoj galeriji na svijetu, galeriji naših misaono- osjećajnih slika.