Na putu mome iz kraja tužnog
srete me djevojka kose plave
zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave.
Ko davna bajka, krotka ko nebo
položi glavu na moje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi.
Noć, to je bila noć
od koje osta samo slika:
jedna žena daje sve
i odmor starog umornog ratnika.
Topli su njeni poljupci bili,
topli i vlažni ko vjetar južni:
zvala me ljepoto, zvala me ljubavi,
zvala me šašavko, zvala me ružni.
Zaboravih tada što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti.
Noć, to je bila noć
od koje osta samo slika:
jedna žena koja daje sve
i odmor starog umornog ratnika.
To davno bješe ja nikad više
neću joj ljubit kose plave.
Od drage noći ostaše samo
umorne, tužne vlati trave.