Nježan lahor sunoćavanja razbija vrelinu prohujalog dana. Sunce života odbraja titraje prohujalog vremena. Vraćam se na početak priče da bih je mogla ispričati do kraja. Kome povjeriti tajnu zatvorenu u kukuljicu iz koje leptirica nije uspjela izletjeti? Tebi s kojim dijelim zivot, ljubav i san ne trebam govoriti o tugama koje nosih u sebi, ti si ih osjetio u bezglasju  sjećanja. Tišinom si zalječio ranu koja je krvarila grijehom. Vjetar donosi miris zelene rijeke i okus zrelih oskoruša kojima si me hranio na obali sna. Krenuli smo putem bez znakovlja. Ucrtavali smo ih sami titrajima srca. Ali u meni živi još uvijek zatočena leptirica kojoj ne dozvolih da raširi krila i istka mrežu za nedosanjane snove. Oni lebde u pamćenju kao nemirne duše onih koje nismo otpustili, kojima iz sebičnosti nismo dozvolili da pronađu svoj spokoj u vječnosti. Otpusti snove koje držiš zaključane sujetom u sjećanju, šapnuo si nudeći mi čašu crnog vina. Ne mogu otpusti nešto što nemam, nešto što traži svoj završetak u sinopsisu nedovršenog scenarija davnog sna. Završi odiseju uspomenama, slijedi vjetar koji razbija oblake i propušta bogove da bdiju nad tvojim povratkom na otok sreće, rekao si tiho prisejćajući me na Homerovog junaka koji je izgubljen u bespuću legende žudio za povratkom na Itaku zelenu i smjernu. Gradska vreva se smirivala spuštanjem dlanova neba nad naše duše. Na stolu je titrala svijeća koju zapalismo žigicama posuđenim iz bajke. Djevojćica si bila ti sa cvijećem u kosi, pjevušio si staru šansonu i vraćao me nesebićno i samozatajno u dane prve ljubavi. Osjetih tvoj glas kao milovanje, kao san, kao dašak vjetra koji je odnosio slike davnih proljeća i ostavljao mir u dubini svjesnosti. Pogledah  zahvalno u tvoje oči. Zadnji trag odlazećeg sunca se prelamao u dubini tvog pogleda i ucrtavao put ka Itaki dalekoj i smjernoj.  Vidjeh sebe na hridi oceana u odori Penelope i spoznah da su godine kojih nije ni bilo prošle.  A ti si se zrcalio na horizontu srcozorja noseći na rukama ljubičastu ružu kao znamen krštenja novom vremenu, našem vremenu. Spoznah da živimo u univerzumu punom paralelnih događanja, da među našim zvjezdama nema mostova jer oni nisu potrebni, zvjezde je dodiruju osjećanjima i tkaju svilenkasto tkivo osjećaja, one su stovremeno tu i tamo. Zrcalimo li se mi u svemiru ili se svemir zrcali u nama? Tko osjeća ljubav taj nosi cijeli svijet u sebi, šapnuo si oćutivši moju misao.

http://umijece-vremena.blogspot.com