Dan Svih svetih, u Hrvatskoj nam Domovini, državni je blagdan kojeg štuju svi: vjernici, pa i oni koji sumnjaju, ili ne vjeruju u vječnost života. Ovaj dan sjećanja civilizacijsko je postignuće koje nam omogućava da svojom ljubavlju sjećanja u naše živote vratimo drage nam osobe.

Sjećajući se, volimo, a na dan Svih svetih potreban nam je mir, spokoj i obiteljsko zajedništvo kako bismo u njemu mogli shvatiti istinitost pobjede života nad smrću. Sjedinjeni u ljubavi sjećanja krećemo svi prema vječnim prebivalištima naših najmilijih. Mir, molitva, grč tuge, ali i ljubavi ocrtavaju se na našim licima. Srcem palimo svijeće što simboliziraju vječnost života, a suzama umivamo hladne kamene ploče. Dan je to kada svi imamo prigodu zastati i razmisliti o sebi samima, i kada bismo svi trebali shvatiti da postoje oni Znani Svetci kojima se molimo, pred kojima klečimo, ali i da svatko od nas može biti „Svetac“ što ovisi o tome kako se za života svoga odnosimo prema Bogu i čovjeku. Kako razmišljati o smislu života, a ne spomenuti A. B. Šimića i njegovu svevremensku Opomenu općeljudske poruke da pazimo kako živimo kako ne bismo hodali maleni pod zvijezdama, ili pjesnika života Dobrišu Cesarića koji je u svojim lirskim minijaturama ispisao velike istine o životu. Njegove pjesme Voćka poslije kiše i Slap preslik su naših života u kojima se izmjenjuju neprestance sreća i tuga, uspjeh i razočaranje, ali nema jednoga bez drugog, i baš u tome jest zagonetna bit života. Kao što ni slap: onaj stvarni u prirodi ili onaj metaforički životni, ne može postojati ako se odrekne iti jedne svoje kapi, a opet postaje slap tek onda kad mu se ta mala kap vrati. Blagdan Svih svetih snažan je povod da i s našima najmlađima razgovaramo o smislu i moći života u ovom našem bremenitom i dezorijentiranom vremenu, u kojem se vladari novca silno trude baš tu temu staviti po strani bombardirajući nas porukama da je bitno samo ono danas, negirajući da čovjek živi baš zbog onog jučer, a naročito zbog onog sutra, živeći za one koji ga vole i koje voli.

Kako s mladim ljudima od deset, trinaest ili petnaest godina razgovarati o životnom realizmu, a da ih ne opteretimo tako teškim, i za filozofe, zahtjevnim i uvijek prisutnim pitanjem. Vrlo jednostavno. Šimić, Cesarić i mnogi drugi lirski subjekti poklanjaju nam odgovore. Otkrivajući što nam je pjesnik htio reći otkrit ćemo, na djeci prihvatljiv i prilagodljiv način, zašto je živjeti prekrasno i zašto je svaki pojedinac na ovom svijetu toliko bitan, jer svatko od nas je dragocjena i nezamjenjiva kap u slapu života, a svi možemo biti nečija sretna zvijezda ili Cesarićeva biserna kap što bliješti poslije kiše. Živimo za one koji su nam život dali i kojima ćemo mi život dati. To je vječni životni krug nad kojim bdije vječnost ljubavi. Pisanim uradcima Sjećajući se, volimo, učenici će sami doći do zaključaka da je život vječan i da ga baš na blagdan Svih svetih štujemo. Brojni su i drugi oblici rada kojima u školi možemo spontano uvesti djecu u razmišljanje o životu. Život se može i crtati. Školski hol moje škole ove godine bio je prepun likovnih uradaka s motivima krizantema i svijeća. Slikali su ih učenici od prvoga do osmog razreda na svoj način. Raskošno, veselo, oku i srcu ugodno, poručivši nam da je blagdan koji nam slijedi obilježen ljepotom vječnosti. Neki su svoje crteže odnijeli i na grob nonu ili noni. Lijepo, zar ne? S vjeroučiteljicom Veselkom posjetili su groblje Na Mihajlu. Zašto ne? Pa tamo počivaju mnogi lapadski učitelji i brojni dubrovački gospari, a moji šestaši čitali su Vojnovićeve stihove baš tu, Na Mihajlu, o Onima koji jedan po jedan polako dohodu. Bilo je to slavlje života, a izrazi dječjih lica potvrdili su ispravnost naše težnje da razmišljajući o blagdanu Svih svetih slavimo život i smisao života. Pišući ove retke razmišljam s veseljem o Večeri duhovne poezije koja će se dogoditi 14. i 19. studenoga u Saloči od zrcala. Osnovnoškolska i srednjoškolska mladež recitirat će duhovnu poeziju koju su sami odabrali, a zajedno s njima recitirat će i njihovi profesori. Zadivljuje činjenica da se prijavio toliki broj učenika pa smo, umjesto jedne večeri, odlučili organizirati dvije. Sretni smo jer su nam se priključili i učenici Umjetničke škole Luke Sorkočevića s glazbenim komornim programom. Te večeri s nama će biti i hrvatski pjesnik rođen 16. veljače 1909. u Poljičkoj Knežiji / Republici u selu Jesenice, Srećko Karaman, koji je pokopan 21. siječnja 1969. godine u Buenos Airesu, umrijevši na rukama svog prijatelja Vinka Nikolića. Svojom pjesmom Svi sveti podsjetio me kao osobu i učiteljicu da na ovaj veliki blagdan u svom srcu zapalim svijeću i za one naše „Neznane Svetce“ koji su živjeli i umrli daleko od majčina zagrljaja i voljene im rodne grude. A bili su krivi samo zato što su bili svoji. Sa svojim učenicima obrađivala sam ovu njegovu pjesmu te na taj način na njegovu grobu zapalila svijeću i položila krizanteme. Ljubav uvijek zna što joj je činiti i tome u školi moramo učiti naše učenike. Sjećajući se, volimo.