Godinama sam budeći se pozdravljala izlazeće sunce i pitala se zašto je to uistinu tako?
A onda se sretoh sa knjigom Marbel Todd, "Tijelo misli samostalno" i naučih stvarati ideokinetičke, pokretne misaone slike o tijelu i krenuh na misaono putovanje univerzumom zrcala, onim dijelom postojanja u koji nikada nisam svijesno zavirila.

Tijelo tada postaje misaona slika vile svitanja u kojem se budim puna odsanjanog sna o njegovom umjeću. Sunce me tada hrani energijom dobrog raspoloženja, moje tijelo se smije i ja se smijem s njim. Vraćam se maštanjima iz kojih u mojim mislima nastaju nove slike.

Sunčeve zrake se prelamaju u univerzumu mojih misli i osjećaja i osvjetljavaju mi put ka tijelu koje nikada nisam vidjela u njegovom istinskom postojanju.

Njegov odraz u velikom ogledalu moje dnevne sobe, njegova fotografija u obiteljskom albumu nije zrcaljenje moga tijela, to je samo reprodukcija iznikla iz prelamanja sunčevih zraka na vanjskim obrisima moga tijela koje se tako predstavlja drugima i mojim očima, a ne mojoj svijesnoj spoznaji.

Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u univerzumu u kojem se zrcale moje misli i osjećaji otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno.

Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.
Očima, koje prvi put vidim, vidim tijelo u svim njegovim dimenzijama i pozdravljam ga pjesmom.

Moj utjelovljeni um, univerzum mojih misli osjećaja i snova, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja.

Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.

Vidim materiju sna, iz koje kao lava suklja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim kristalni labirint moje svijestu u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu.

Sunčeva svjelost se u kristalnom labirintu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama univerzuma uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja.

Zrcala u mom malom univerzumu blješte obasjana unutarnjim suncem, a u njima se smjenjuju mnoga lica mog dugogodišnjeg postojanja.
Misaono lice me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu.

Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.

Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamnjenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama u univerzumu misaono- osjetilnog u meni.
Izrazi njihovih lica se mjenjaju.
Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim energijom iz koje treperenjem izrasta i vječno nastaje materija koju nazivam tijelo.

Vidjeh svoju desnu i lijevu stranu onako kako one uistinu postoje, osjetih križanje puteva mojih pokreta pri izlasku iz misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma, spoznah postojanje mog šestog čula, treperenje energije na izvoru postojanja.