ODA DJECI

 

Davno pisah poeziju, kažu: mladenački nemir.

Sad sam deda, imam novo djetinjstvo, zar ne?

Nek' teku misli dok me Muze hoće,

    -   I rastjeraju - valove gluhoće.

 

Odjeci svijeta su - dječje oči.

O djeci svijeta iskreno pišu

Samo pjesnici i majke.

Svi drugi nevješto lažu

-                      Djeci govoreć' – bajke.

 

Djeca su – tako se kaže,

Radost svijeta,

Bića nevina k'o latice cvijeta,

-                      Tek malu pozornost traže.

 

Djeca su naši sutrašnji suci,

Osjećaju iskrenu i ružnu riječ,

Djeca od odraslih uče,

-                      Pružaju  ruku – tvojoj ruci.

 

Djeci su – mala, treba im  prići bliže,

Sagnut se, na pod s njima sjesti,

-                      Malo? I to ih često – zaobiđe.

 

Igra pripada samo – djeci.

Ljudima, zapravo velikoj djeci,

Ostavljam samo igru riječi.

I to je puno,

      -    Ako zbore ružno.

 

Ne kupuj dječju ljubav stvarima,

Poklonima lažnim,

-                      I njih i sebe činiš - nestvarnim'.

 

Djeca su naša zrcala,

Ručice i oči su njihove riječi,

Otvori za njih svoju dušu,

-                      U tebe će prijeći.

 

 

Svako je dijete novi izvor,

Neponovljiv, jedinstven.

U djetetu svakom svemir sniva,

    -      Njegovo oko baš tebe cjeliva!