Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba...

Za mene to je bio period od početka prvog pa do završetka četvrtog razreda osnovne škole. Djetinjstvo sam provela u tom seocetu, a djevojaštvo nisam ni imala.

U ovoj obitelji sam se rodila zbog veselja i nesputanosti u dječjoj igri koju sam prije inkarnacije gledala. Još nešto me privuklo. Moja buduća najstarija sestra Milenka bila je neobično dobra osoba. Znala sam da će se ona u mom najranijem životnom razdoblju najviše brinuti za mene, ali i da ću biti „pažena i mažena“ od svih članova obitelji, te da ću imati mnoštvo iskustava kojima ću moći odraditi na ovom planetu mnogo od onoga što sam kao Duša preuzela. Dugo vremena, ne znam točno koliko, sjećala sam se i ovog izbora i nekih svojih prethodnih inkarnacija. Meni je to bilo potpuno normalno i u početku sam to spontano „utrpavala“ u razgovore s majkom. „Znaš, onda kada sam ja bila velika…“ izjavila bih, na što se moja majka u nevjerici redovito smijala, odmahujući glavom. Potom, dok sam je ja začuđeno gledala, dodala bi kako ja dobro znam da to nije istina te da to više ne smijem pričati. Osjećaj zbunjenosti što ona misli da izmišljam postupno je zamijenila spoznaja da je to ipak najbolje ne spominjati. Prvo sam prestala govoriti, a zatim sam, malo pomalo, i zaboravila. No po završetku drugog razreda osnovne škole – bila je nedjelja – dogodila mi se nesreća, pala sam i izgubila svijest na nekoliko sati. Tako je to izgledalo izvana, za moje zabrinute roditelje. No „iznutra“, u mojoj zapravo svijesti nije došlo do prekida. Pad koji sam doživjela u sekundi sam prepoznala kao opasnost i tako uplašena zazvala sam Boga u pomoć – vjerojatno u mislima. Prvih nekoliko sekundi osjećala sam užasnu bol koju je pratio neugodan osjećaj da mi se čelo otvorilo iznutra, a preda mnom se, kao na televizijskom ekranu, ukazao nepoznati čovjek. Znala sam da je to Bog, koji mi se predstavio kao Krsna. Sjećam se nevjerojatne misli kako Bog nije fizički lijep! Čim sam to pomislila, njegov lik se nasmiješio takvom ljepotom da me je naprosto opčinio. Bol je prestala. Zamijenio ju je osjećaj nevjerojatne povezanosti, sigurnosti, lakoće i bliskosti s njime. Neko vrijeme, ne znam koliko dugo, boravila sam u njegovoj prisutnosti koja me je obavila blagošću i udobnošću, kao da se nalazim u nekakvom bijelom sitnom paperju. Zatim sam osjetila kako me neka energija poput vakuma vuče prema gore. Nisam bila sama. Netko me je vodio za ruku, ali nisam znala tko je to. Putovala sam brzo od istoka prema sjeverozapadu, u luku poput luka duge, a zatim naglo počela propadati kroz nekakvu crnu rupu ili tunel. Putovanje kroz mračnu rupu bilo je još brže nego prije. Ne znam jesam li tada imala pratnju. Odjednom sam se na kraju „rupe“ lagano spustila na jednu prekrasnu livadu na kojoj su bili meni nepoznati ljudi, svi u bijelom, prekriveni nekakvim dugim laganim velovima. Ne sjećam se da sam im vidjela ruke i noge, niti jesu li hodali ili lebdjeli, ali se sjećam da su svi bili lijepi, mladi i zdravi. Radovali su se mome dolasku. Predstavili su mi se kao moja obitelj. Nikoga od njih nisam poznavala, ali sam prema svima njma osjećala duboko povjerenje. Ono što sam odmah po dolasku uočila bila je njihova iskrenost, otvorenost, razigranost i ljubav neiskaziva riječima. Komunicirali su mislima i osjećajima, a ja sam ih nekako mogla razumjeti. Svi su me voljeli, svi su sve znali o svakome od njih, pa i o meni. Iznenadila me spoznaja da se ovdje ne može lagati. Neko vrijeme ostala sam u njihovom društvu uživajući u osjećaju koji bih mogla nazvati blaženstvom, a onda su me doveli pred nekakvo vijeće. U mojoj svijesti je ostalo zapamćeno kao Vijeće devetorice – radilo se o devet osoba za koje zapravo ne znam kojeg su spola bili.  Raspravljali su o, koliko sam razumjela, mom preranom povratku. Zbog nečega nisu mogli donijeti odluku te su me odveli pred drugo vijeće. Ne znam kako sam putovala od jednog do drugog vijeća; činilo se kao da sam se našla tamo odmah nakon što je donesena misaona odluka. Drugo vijeće bilo je Vijeće dvanaestorice. Ni oni nisu mogli odlučiti što će sa mnom. Tu sam gledala isječke iz svoga života koji sam netom proživjela u svojoj obitelji. Nisu mi se sviđale neke slike koje sam gledala, niti sam se mogla opravdati time što sam dijete, a ne odrasla osoba kada se radilo o događajima koje sam namjerno neispravno učinila. Jasno sam znala u svojoj svijesti da sam mogla donijeti neke odluke koje bi imale drugačiji konačni rezultat. Nekih događaja negativne naravi sam se posramila iako me nitko nije osuđivao, a u nekima sam osjećala sreću i zadovoljstvo shvaćajući da su bila dobra iako sam ih ja po kriterijima zemaljskog znanja smatrala lošim. Čudila sam se sama sebi kako ponekad nisam znala razlučiti dobro od lošeg – ovdje je sve bilo savršeno jasno i bez nedoumice. No, ni oni nisu mogli odlučiti što će sa mnom. Rekli su mi da se trebam vratiti nazad u svoju obitelj jer nisam izvršila svoju misiju. Nije me bilo briga ni za kakvu misiju više, ovdje mi je bilo prelijepo i nisam se željela vratiti. Zatim sam odvedena pred Svevišnju Božansku osobu. U mojoj svijesti ostalo je zapamćeno to ime. Ne sjećam se lika Svevišnje Božanske osobe, ali se sjećam da mi je rekla kako se ne moram vratiti ako to ne želim. Poslije toga sam gledala što je to što bih još trebala „obaviti“ dolje, na Zemlji. Nije mi se sviđalo to što sam vidjela. Ako se vratim, čekao me je težak život protkan jakim negativnim emotivnim nabojima. Osjećala sam da nisam znala za taj dio dogovora kada sam prvi put odlazila na „zemaljsku ravan“ (tako su ovdje gore svi doživljavali Zemlju). Kao da mi nije sve rečeno, a i to što mi je pokazano morala sam zaboraviti. To se od mene izričito tražilo. No, to mene više nije zanimalo. Zatim mi je pokazana moja obitelj i njihova budućnost bez mene. Gledala sam oca u zatvoru jer je ubio nekog čovjeka. Nije me se dojmilo. Izgledao mi je sasvim glupo iz ove perspektive gledati mržnju i ljudska previranja na Zemlji. Sve ovo sam gledala kao s nekakvog okruglog podija ili staklene kupole, kao da mi je sve zbivanje nadohvat ruke. Jednostavno sam znala što se gdje u svemiru događa. Ne sjećam se starijeg brata i sestre, ali se sjećam da bi moja srednja sestra postala služavka u susjednom selu, a malo starija braća od mene, završila bi u domu. Bilo mi je malo žao zbog toga, ali ne previše. Nisu bili baš dobri prema meni. Zatim sam vidjela svoju majku s crnom maramom na glavi, slomljenog srca, upalih suznih očiju, izgubljenu u pijanstvu, kako besciljno luta pustim imanjem. Jasno sam u trenutku vidjela sve te detalje na mojoj majci i bol u njezinoj nutrini. Sa suosjećanjem koje sam osjetila prema majci i ženi u njoj nijemo sam uputila posljednji tužni pogled prema svemu oko sebe, nastojeći upiti što više te ljepote i zadržati misao i sjećanje i… vratila sam se u svoje hladno ovozemaljsko tijelo.

http://angelija.blog.hr/