OBLICI RELIGIJSKOG ŽIVOTA AUSTRALIJSKIH ABORIĐANA

Ovu vrlo opsežnu i vrlo interesantnu temu posebno je obrađivao Emil Dirkem u svojoj velikoj knjizi Elementarni oblici religijskoga života koja je nastala 1912 godine i od tada do danas doživjela nekih šest izdanja. Isto tako bi valjalo napomenuti da se ništa posebno novoga nije o temi australijskih Aboriđana reklo od toga vremena i da su sve suvremene studije manje više derivirane iz ove rasprave. Također bi trebalo uputiti cijenjeno čitateljstvo da ovu knjigu nikako nije moguće pronaći u slobodnoj prodaji u Australiji mada je riječ o djelu koje najkompetentnije izlaže problematiku Aboriđana pa je malo čudno da ostajemo ovdje prikraćeni za primjerak jedne fundamentalne literature. Moguće je na primjer vrlo lako doći do knjige o suicidima istoga autora ili do njegovih eseja iz sociologije religije ali nikako nije dostupna u slobodnoj prodaji i ova njegova knjiga. Zato smo u ovome malome eseju pomoć potražili u hrvatskom prevodu koji je objavljen u biblioteci Karijatida 1982 godine. I u ovom velikom i vrlo značajnome djelu Dirkem pokusava na primjeru australijskih Aboriđana i njihova sistema vjerovanja pokazati kako su sve nase mentalne kategorije socijalnoga karaktera i kako je religija izrazito društvenoga karaktera: '' ako su kao sto mi mislimo kategorije u biti kolektivne predstave one prije svega ispoljavaju stanja kolektiva, zavise od načina na koji je on uspostavljen i organiziran , od njegove morfologije , od njegovih religijskih , moralnih, ekonomskih itd ustanova .'' ( str.16) I u tom smislu mi bismo mogli reći da je Dirkem ovdje nastavio na svojevrstan način prethodni rad Kanta imajući pred sobom obilje sociološkoga materijala koji mu je omogućio jednu antropološku teoriju pred kojom ostajemo zadivljeni i dan danas. Tako se u ovoj njegovoj knjizi razmatraju problemi animizma, totemizma , klanske podjele aboriđanskih društava ..... da bi se konačno istakla ta ideja da je religija čvrsto povezan sistem vjerovanja i običaja koji se odnosi na svete i zabranjene stvari koji sve svoje pristalice sjedinjuje u istu moralnu zajednicu zvanu Crkva. Odatle ovaj autor pokazuje da je ideja religije neodvojiva od ideje Crkve i u tom smislu daje naslutiti da religija mora biti izrazito kolektivna stvar. ( str.44) Međutim za naše čitateljstvo bit će potrebito pokazati na jednome primjeru iz svakodnevnoga života australijskih Aboriđana kako izgledaju kod njih religijski kultovi i religijski obredi kako bismo sačinili jasnu distinkciju od tih primordijalnih obreda prema prosvijećenim obredima primjerenim našoj stvarnosti. Tako u trećem dijelu ove knjige pod naslovom Pozitivni kult imamo opise svečanih obreda pa jedan od njih izgleda otprilike ovako:klan Ilpirla a to je vrsta smole kada dođe dan intičiume okuplja se na mjestu gdje se uzdiže veliki kamen visok oko pet stopa , iznad njega se diže drugi okružen manjim kamenjem. I jedno i drugo kamenje prikazuje gomile smole. Alatunđa kopa zemlju u podnožju stijena i na svjetlo dana vadi čuringu koja je ovdje bila zakopana a i sama predstavlja nešto kao kvintesenciju smole. Uspinje se potom na vrh najviše stijene trlja se najprije čuringom a onda najmanjim kamenjem koje je rasuto unaokolo Najzad granama drveća mete prašinu koja se nakupila na povrsini stijene , svatko od prisutnih čini to isto kada na njega dođe red . Urođenici misle da će se prasina razvijana na taj način spustiti na drveće mulga i proizvesti smolu. I doista ove radnje prati pjesma prisutnih u kojoj je izražena pomenuta ideja. ( str.302) U različitim varijantama isti obred susreće se i kod drugih aboriđanskih društava. Kod Urabana postoji stijena koja prikazuje nekoga pretka klana Guštera , od nje se odlama kamenje koje se razbacuje svuda unaokolo kako bi se dobio plodan rod guštera. Totemsko mjesto nalazi se kod dva stabla od kojih se jedno zove stablo obične vaške a drugo paučje vaške . Uzme se malo pijeska trlja se njime o stabla , potom se razbacuje na sve strane . Rasipanje prašine sa svetoga kamenja u plamenu Mara pripisuje se intičiumi koja je posvečena pčelama . Međutim kada je riječ o klokanu onda je obred malo drugačiji . Uzme se klokanovo govno , uvije se u neku vrstu trave , ovako uvijeno govno stavlja se na tlo između dva sloja trave pa se sve to potpali . Na vatri se također pale grane drveća kojim se potom maše tako da varnice vrcaju na sve strane . One igraju ulogu kao i prasina u prethodnim slučajevima. Međutim da bi obred bio sto djelotvorniji u izvijesnim klanovima ljudi miješaju supstanciju kamena sa sa svojom vlastitom supstancijom. Mladići sijeku vene i puštaju da njihova krv u mlazevima curi po stijeni .To se zbiva naročito u intičiumi posvećenoj cvijetu hakea u plemenu Arunta...... ( str.303) Evo to su neki primjeri svečanih obreda kod australijskih Aboriđana koji danas žive jednim sasvim drugim životom urbanoga, gradskoga pučanstva kojima ove obredne svečanosti sve manje jesu stvarnost dok im je urbani život civilizacije onaj njihov izbor koji ih čini naročitom posebnošću britanske Australije. Međutim ostali su zapisi o njihovom primordijalnome životu koji i danas bude znatiželju stranaca i ljudi povedenih osobitom poviješću ovoga velikoga kontinenta.

Zlatan gavrilović kovač