"Prepričajte Alphonse de Lamartineovu pjesmu "Jezero", ali ne zaboravite ritam, stih i rimu, ne kvarite ugođaj, izrazite ljubav. Zamislite da stojite na obali jezera i pokušajte razgovarati s njim. " rekao nam je jednoga dana profesor književnosti. Kopala sam po starim bilježnicama i evo tog davnog domaćeg zadatka u mojoj interpretaciji. Sjećam se bilo je predivnih pjesama, jer u našem razredu je bilo puno mladih poeta. Šteta pa tada nismo sjedinili te naše djetinje sne u zbirku koja bi svjedočila o pokušajima ulaska u svijet pjesništva.

 

 

 

Jezero ili obala snova.

Još uvijek čeznem snena za novim obalama,

iako se još uvijek  utapljam  u nepovratnim,

u nedosanjanim snovima,

iako još uvijek uranjam u ocean života

i pokušavam se  sidrit u prohujalim vremenima

i razumjeti zašto onda, u vremenu poezije ruža

ta sreća nije bila nama naklonjena,

zašto nismo uspjeli
naš brod ljubavi usidriti u luku sretnog trenutka bar na jedan tren,

jedan jedini tren.

Sjećam te se još uvijek ljubavi moja davna,

sjećam se prvih susreta u hodnicima,

na odmorima između dva školska sata,

sjećam se i uspomene se bude,

čudesne slike koja kao sjene galerijom sjećanja prolaze,

vidim sebe kako sjedim na obali uspomena

na hridi na koju te je donosio svaki val.

Sjedila sam sama i uzdrahtala čekala da dođeš,

da ljubav iz sedefaste pjene ispliva na žal.

More je hučalo baladu od snova,

udaralo u veliku stijenu nagrizalo onaj kamen krut,

a vjetar sa oceana je donosio nježnu pjenu

i milovalo moj  uzdrahtali skut.

Pitam se u ovom snenom trenu

da li i ti davni dragane  pamtiš ono divno veče,

onaj suton kada je s neba rosila srebrenkasta tišina,

a jedna zalutala barka je svojim veslajima

razbijala taj tajanstveni muk

i sjekući bonacu u duši

ostavljala ljubavne melodije zvuk.

Srca su treperila glasovima duša naših mladelačke dobrote,

sa pučine je do nas dopirala jeka,

valovi su uzburkali more ljepote

i mi začusmo u toj simfoniji sreće sudbine glas. 
 
"Zaustavite vrijeme da sreća potraje, zaustavite trenutaka čudesan let, zaustavite mjesečeve mjene, zaustavite plime i oseke, uronite i treptaj nebeskog oka i zadržite sreću na dlanu vremena i ne dozvolite da duše vaše život tugom mjere, ne dozvolite budućnosti da vam trenutke sreće ždere." 

 

 
Dragi moj davni dragane zaludu smo molili  vrijeme

da od tijeka odustane,

ta rijeka bez povratka je u svima nama tako čudesno  živa,

donosi uvijek svitanje nove zore

i svjetlosnim zagrljajem razbija osjećanja tužna i siva.

Sjećam se šaputao si

Volimo se draga ovaj trenutak je ipak vječnost mala,

sakrijmo se u njoj ljubavi  ja i ti!
Danas stojim na obroncima uspomena

i osjećam da je život brod bez luke,

vrijeme val bez žala,

obala oceana na  kojoj smo samo prolaznici svi..

Uranjam u pijanstvo noći, osjećam njenu moć,

osjećam snagu ljubavi koja nas zauvijek opija kao svježa kiša tlo, ljubav je izrasla iz izvora ljepote koja ne poznaje zlo. 

 

 
Znam ovo su samo sni koji se nikad ne vrate.
Ovo je ljepota koja ostavlja  svjetlosni trag.
Iako po drevnoj legendi na otoku jednom

Kronos ždere san i sate,
ne dozvoljavam da proguta

ovaj treptaj oka meni tako drag.

Vječnosti je  maglovita i mila,

njenu  tamu razbija sretnoga trenutka sjaj,
svjetlosni zagrljaj zauvijek zanos u ljudske duše vraća

i ja osjećam da ljubavi nikada ne dolazi kraj.

Jezero sreće, snena ljubičasta špilja

stijenom življenog života zgrljena,

začarana šuma, mjesečinom obasjana noć,

u svakoj duši budi ljubavi moć.
 Promatram obrise sretnog trenutka

u  zrcalu tvome po bjesnoj buri,
u jezeru snenom kao mjesečine plast,
u srebrenkastoj vodi tvojoj nek borovi suri
gledaju naše sreće i ljubavi rast!
Neka to bude u lahoru nježnom, u trepetaju lista,
neka bude u romoru vode što miluje tvoj žal,
u sijaču zvijezda koji smiješeći se u tvom valu blista
dok zanesen taj  lutalac noćni poziva srca na bal.

Neka to bude na povjetaracu trska što se njiše,
koja zrak pretvara u  mirisnu so,
neka progovore zemlja, sunce, mjesec i kiše:
"Ljubav bješe to".

Dobro je, rekao je profesor, ali moglo je i bolje. Nisi uspjela sjediniti ritam svojih osjećaja sa ritmom velikog poete. Pjesništvo je na početku dar, ali onda postaje pokora. Uči, ali ne zaboravi učiti i poniznost. Dobronamjerna kritika je samo poticaj, da svaki novi stih bude bolji. 
Sjećam se samo je jednoj među nama rekao ODLIČNO i ona je danas profesor književnosti i još uvijek piše pjesme.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com

 

http://www.webstilus.net/content/view/8330/64/