"Ja ne želim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je Sokrat svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli.   On je na to uzvikivao.  

"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli, ni svojih osjećaja. Razmislite, zaključite i osjetite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u sebe, svoje sebstvo u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome ni bogovi vem nemogu pomoći." iznosio je svoje misli glasno po trgovima Athene i na koncu bio zarobljen i optužen da zaluđuje mladež i huli bogove. 

Sokrat je ostao vjeran svojim osjećajima i samome sebi, a presuda je glasila smrt.

Sokrat je spustio mudrost sa neba na zemlju, unio ju je u grad i kuće, pozivajući čovjeka da razmišlja o sebi i životu, da sam razlući što je dobro, a što loše za njega. Umro je ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru.  

Drugi su poslije njega pokušali slijediti njegove misli, poistovjećivali svoje s njegovima, ali su tek oni koji su od njega uistinu naučili samostalno razmišljati, zaključivati i osjećati svoje osjećaje bili njegovi istinski sljedbenici i živjeli njegovo toliko željeno umijeće življenja.

A osnova umijeća življenja je upoznati sebe, osjetiti ljubav u sebi, pretvoriti je sebstvo i onda ostati vjeran toj ljubavi.  

Zaboravimo u ovom trenu da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao tuđega demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu, ali sjetimo se Sokrata koji nam, služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o ljubavi.

Pozivajući se na njeno iskustvo, Sokrat nam priča da Eros po prirodi nije bog, ali niti smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene.
Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Tada ljubav uistinu postaje osjećaj kojem ostajemo vjerni.

"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji ostaju svjedok trenutka u kojem su izgovoreni." kaže Sokrat u svom govoru.
Ljubav pripitomljava strasti, ljubav sjedinjuje nebo i zemlju, ljubav je koljevka muza, kaos vremena i ljepota sna.

Kada i kako se rodila ljubav?  

Jeli to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i izgubilo osobnost ili je to samo vječna težnja ka ponovnom sjedinjenju?   Kako u ovoj današnjoj dvojnosti osjetiti drugu polovicu sebe samoga, kako spoznati svoju istinu u drugome?

Jedino misao koja vodi do najvišeg stepena ljudskog saznanja postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta osjećaj koji nazivamo ljubav. Međutim, najviši smisao ljubavne čežnje se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje se u neposrednom doživljaju praljepote.

Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je zrcaljenje naše duše u drugom biću i spoznaja njegove u nama samima.
Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će nas uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ćemo crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života.   

Danas, slavimo Einsteinovu formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način središte univerzuma, vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet, ljubav i čovjeka u njemu.  

Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Sofija postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog davnog zagrljaja.
Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja.

Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija našeg istinskog postojanja.   Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao.

Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama.
Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.  

Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, vjernost samome sebi, hrana života.  

I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica našeg života u beskraju univerzuma. 

Postanimo vjernost, osjećaj osjećaja ljubavi, ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se sama u nama rađa i iz nas izlazi kao nježnost, kao topla riječ, kao opraštanje, kao darivanje.  

Jedino Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Rusalkina ili Posejdonova djeca, danas oživjela u ponekim ljudskim nakazama mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan oceana neznanja.  

Vjernost prema samome sebi i prema drugima se krije u osjećanju osjećaja ljubavi u nama samima.  

Vjernost i ljubav su nedjeljive jedna od druge, one izrastaju u predivan osjećaj istinskog postojanja. Gdje nema ljubavi nema ni vjernosti. Sve ostalo je varka, zavaravanje prvo sebe samoga, a onda i drugoga.