Ponosan sam što večeras mogu sudjelovati u predstavljanju knjige „Tuđmanova baština“ prijatelja i svjetonazorskog istomišljenika dr. Nedjeljka Mihanovića, s kojim sam bio u prvome sazivu Hrvatskoga državnoga sabora u tadašnjem Vijeću općina. Bilo je to vrijeme slave i ponosa, jer je Hrvatski državni sabor kroz cjelokupnu pisanu hrvatsku povijest bio neprekinuti lanac jamčeći i svjedočeći, da po prirodnom i pozitivnom pravu, hrvatski narod živi svijest o samobitnosti i pravednom nastojanju da stekne samostalnu državu. Hrvatski je narod, pod vodstvom dr. Tuđmana, očitovao tu volju na Referendumu 19. svibnja 1991. s 94,17% glasova za suverenu i samostalnu svoju Hrvatsku. To je bila volja hrvatskoga naroda na kojem međunarodno javno pravo zasniva uređenje samostalne države svakoga naroda, jer je pravo univerzalna i etička norma, prema kojoj, i mali narodi imaju ista prava kao i veliki, kad je u pitanju narodna volja.

Autor se, kao neposredni svjedok zbivanja, upustio u opis i analizu Tuđmanova djela, stvaranja hrvatske države kojoj je posvetio svoja umna djela, državničku mudrost, procjenu političkih zbivanja u svijetu i okruženju, vojnu izobrazbu i strategiju uspjeha, izabravši jedini cilj državu! I uspio je. I to, unatoč svjetskim moćnicima koji su ga odgovarali od toga puta i nagovještavali neuspjeh. Morao je svladati političko mnijenje svjetskih državnika, ali i domaćih ljudi koji su zagovarali obnovu i demokratizaciju Jugoslavije pod dominacijom tadašnjega državnog i partijskog vrha.

Mihanović knjigu posvećuje svima koji su dali život za hrvatsku domovinu. Kao vrstan poznavatelj hrvatske književne baštine (doktorirao radom „Lirika Vladimira Nazora“), erudit enciklopedijskih razmjera i klasičar, utkao je u svoj intelektualni habitus grčku filozofiju i rimsko pravo povezavši ih s judeo-kršćanskom baštinom pa tako istaknuo europske korijene i europsku fizionomiju. Iz te potke, europske baštine i europskog kontinuiteta, Mihanović je napisao knjigu o Tuđmanu na 655 stranica. Njegovo djelo, stvaranje Hrvatske, nazva spomenikom trajnijim od mjedi, navodeći rimskog klasika Horacija. Prema ovoj je knjizi Franjo Tuđman za hrvatski narod ono što su svojim narodima bili Cromwell, Bismarck, Cavour, De Gaulle i Adenaur.

Zaslugom Tuđmanova državotvornog plana, Hrvatska je konačno – nakon Pactae conventae iz 1102., Sabora na Cetingradu 1527., Pragmatičke sankcije 1712., Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., Proglašenja Kraljevine SHS 1918., Sporazuma o osnivanju Banovine Hrvatske 1939., Uspostave N.D.H. 1941., Avnojevskog ustrojstva nove komunističke Jugoslavije 1943. i drugih sukcesivnih – borba za neovisnost, godine 1992. napokon postala državni i politički subjekt. Za takvu Hrvatsku reći će na Markovom trgu 5. travnja 2008. George Bush, predsjednik najveće svjetske sile SAD-a: „Danas je Hrvatska djelotvorni čimbenik suvremenoga svijeta i međunarodnoga poretka.“

Pod Tuđmanovim vodstvom Hrvatska je postala međunarodno priznata, članica UN-a i Vijeća Europe. On je zacrtao smjer ulaska u NATO savez i Europsku uniju.

Usprkos lijevoj medijskoj hajci, u kojoj još uvijek vlada nostalgija za Jugoslavijom i veličanje njezina tvorca Josipa Broza, koji se svim snagama borio da Hrvatska nikada ne bude samostalna država, Tuđmanov povijesni lik sve se jače ocrtava na obzoru nacionalne povijesti. Što vrijeme odmiče, sve više spoznajemo da se takve goleme, političke, organizatorske, strateške i državotvorne pojave rijetko javljaju. U priznanju Tuđmana kao velikana hrvatske povijesti i čimbenika europskih promjena na zemljovidu suvremenih država pridružio se i poznati američki diplomat i političar Henry Kissinger ovim riječima: „Gospodine Predsjedniče, kao svi velikani za života ne ćete dočekati pravilno tumačenje svojih zasluga za narod. To će učiniti tek budući naraštaji, ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, nego kad ocjene budu donesene hladnom glavom.“ Ovo nije tek kurtoazna izjava, nego promišljena potvrda Franji Tuđmanu od najdugovječnijeg člana Bildenberga, tzv. „Svjetske vlade“ koja okuplja istaknute svjetske gospodarstvenike, financijske moćnike i medijske moćnike bez čije se odluke ne može izabrati američki predsjednik, napasti Iran ili spasiti Grčku i Španjolsku od stečaja. U početku stvaranja neovisne Hrvatske, teško da je Tuđman računao na takvu potporu, ali je instinktom državnika shvatio sretni trenutak i iskoristio svoj Kairos. Mogao je to učiniti jedino s jedinstvenim i pomirenim svojim narodom i u blistavim vojnoredarstvenim akcijama Bljeska i Oluje osloboditi zemlju i uspostaviti granice zacrtane međunarodnim autoritetom Badinterove komisije. Zato je Franjo Tuđman karizmatični hrvatski državnik i povijesna ličnost makar se njegovi oponenti na glavu postavili. Od njegove smrti prošlo je 12 godina, a o njemu, njegovu dobu, mandatu, životu i politici još se uvijek ne sudi „hladnom glavom“. U hrvatskome javnom životu, u okruženju i svijetu, o Tuđmanu se, a onda i o Hrvatima i Hrvatskoj, sudovi prečesto donose na temelju različitih predrasuda, neprovjerenih informacija, podvala, propagandnog politikanstva, mržnje i osvete. Tuđman je još predmet ideoloških obračuna, koji svoje kampanje vuku iz komunističke Jugoslavije, proglašavajući ga čak fašistom i zadrtim nacionalistom, a on to nije bio. Već 1941. pristupio je antifašističkom pokretu otpora, u kojem sudjeluje kao aktivni borac i organizator i to svoje opredjeljenje nikada nije prestao živjeti.

Bio je partizanski general, napustio JNA i odlučio baviti se poviješću. Kao direktor Povijesnog instituta drznuo se suprotstaviti partijskom pogledu na jugoslavensku povijest, često pisanu na štetu Hrvata i zbog toga dvaput robijao. U životu je imao mnoge mijene, ali i svijet oko njega također se mijenjao. Zato se na Tuđmana nikako ne može gledati crno-bijelo, baš kao što ni sama povijest nikada nije jednoznačna, ako želimo biti objektivni. U Tuđmana treba vrednovati njegove pozitivne strane, a jedna od najvažnijih je njegova vizionarska želja za samostalnom Hrvatskom. Kritici pak treba izvrgnuti negativnosti i promašaje kojih je bilo kao i kod svakog lidera, ali jedno i drugo treba staviti u kontekst vremena i prostora. Čini mi se prikladnim, ovdje, citirati velikog francuskog klasika Andréa Gidea: „Vjeruj onima koji traže istinu, sumnjaj u one koji su je našli.“ A Tuđman je tražio istinu. Rođen u HSS-ovoj sredini, prihvaća marksizam, postaje član KP, partizan, ali i najpoznatiji hrvatski disident, osnivač pobjedničke stranke HDZ-a. Za suradnike bira one koji su bili kadri u pojedinim segmentima provesti njegovu zamisao. Ujedinio je hrvatsko narodno biće u sveopćem pokretu, pomirio sinove ustaša i partizana i ostvario tisućljetni hrvatski san uspostave slobodne i neovisne Hrvatske. Njegovi bliski suradnici znaju da nije zaboravio na lustraciju, ali samo u okviru svehrvatske pomirbe. S njim je započelo novo poglavlje u odnosima domovinske i iseljene Hrvatske. Nacionalna pomirba premostila je sve one ponore između Domovine i hrvatske emigracije, koje je partijsko-policijski komunistički režim proizveo i osvetoljubivo iskonstruirao.

Protiv ideje pomirbe, ali i neovisne hrvatske države, istine radi, treba reći, bio je i ostao hrvatski antifašizam koji je usko povezan s jugoslavenstvom. I premda je donio antifašističko oslobođenje, hrvatski antifašizam nije donio nacionalnu emancipaciju i to je istočni grijeh hrvatske ljevice. Francuski, talijanski, engleski i drugi europski antifašisti nisu samo pobijedili fašizam, nego su potom afirmirali nacionalne relacije i zbog te punine obavljenoga posla ondje nema jalovih rasprava između fašista i antifašista.

Upravo je to Franjo Tuđman želio ostvariti stvaranjem neovisne države. Hrvatski su antifašisti za razliku od svojih europskih kolega, izdali nacionalne relacije. Mi smo s hrvatskim komunistima izgubili pola stoljeća u bespućima povijesnoga lutanja, a oni su za to vrijeme počinili jezive nacionalne izdaje. Zato je Tuđman antifašist europskih razmjera i samo njegov antifašizam poprima pozitivne vrijednosti.

Da se razumijemo: u sveopćoj pomirbi i stvaranju hrvatske države sudjelovali su brojni bivši komunisti, ali se oni zajedno s Tuđmanom razlikuju od onih koji su 25. lipnja 1991. izišli iz sabornice kad se proglašavala samostalnost.

Tuđmanova radna energija može se izraziti onom klasičnom carpe diem, iskoristi svaki dan do maksimuma. Nikad se nije zadovoljio postignutim. Tražio je nove putove do istine. Mijenjao se, ali uvijek prema dosegu svojeg intelektualnog zrenja, svjestan da se spoznajom dobra mora i sam mijenjati. Znao je stare narodne ideje radikalizirati i prožeti novom energijom. Njegove misli i vizionarski zanos bile su nepoznate razmišljanju tadašnje hrvatske političke i sociološke historiografije. Prema kardinalu Kuhariću gajio je istinsko poštovanje. Vjerujem da je Tuđman, u društvu blagopokojnoga zagrebačkog nadbiskupa prekoračio i svoj zadnji prag u traženju putova za svoj konačni doseg smisla života. Priprava za tu zadnju stepenicu u zagrljaju s vječnom Istinom bila je susret sa Svetim Ocem prilikom velebne izložbe hrvatske kulture u Vatikanu (Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost, 28. listopada 1999.) i nakon poklona svim hrvatskim žrtvama (uoči Dana mrtvih) na Oltaru Domovine na Medvedgradu, otišao je tamo gdje svi smrtnici odlaze. Ja sam se s njim oprostio 10. srpnja 1999. u Palači Sponzi kad sam mu bio domaćin pri otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara.

Večeras zato odajemo poštovanje prvome Predsjedniku samostalne i suverene države Hrvatske, izabranome narodnom voljom. Zahvalni smo dr. Nedjeljku Mihanoviću, bivšem predsjedniku Hrvatskoga državnoga sabora, na ovom opsežnom djelu u kojem će svaki dobronamjerni čitatelj otkriti veličinu Predsjednika Tuđmana.

Predsjednik je često govorio: „Imamo Hrvatsku i bit će onakva kakvu je mi izgradimo.“ Za to je potrebna duhovna katarza, jer se politika ne smije odvojiti od etike, na što je neprestance upozoravao sluga Božji Franjo Kuharić. Vjerujem da hrvatski narod ima snage i volje za takvu duhovnu obnovu.