Ponekad u noćima tihih jecaja tmine koja se kao baldahin spušta nad snene oči začujemo zavijanje vuka na vratima svijesti.  Kristalna kugla postojanja, bijela aura ljepote se gubi u maglovitim sjenkama strahova. Tajanstvene utvare bez lica kucaju na kapijama sna i nedozvoljavaju nam da uronimo u dubinu oceana, bude nas  urlicima zatomljenih osjećanja i zaustavljaju vrijeme u ne proživljenim strahovima, u tugama kojima nismo odjenuli odore trenutka, u bolima koje smo odbacili kao nepotrebne predmete.  U tom stanju mozgovnog sljepila pokušavamo pobjeći, sakriti se od sjenki prošlosti, izgubiti se u naručju nesvijesti, nestati u galeriji Piccasovih slika. Iz trodimenzionalne spoznaje uranjamo u mnogodimenzionalnost duše. Picasso je vidio ženska lica pod uglovima njegove svjesne spoznaje, tijela koja je slikao nisu tijela koja je vidio očima nego srcem. U tim trenucima naše srce prestaje biti slijepo, ono pronalazi u dubini duše okno kroz koje nas uvodi u podsvijest, dubinu sante leda o kojoj je Freud pisao. U tim trenucima totalne nesvijesti se zalede sve naše ćelije.  Mozak djeluje kao čuvar, uvodi nas u kratku smrt i nedozvoljava nam potpuno potonuće u strahovima.

 

 

 

Razapinje mrežu hvatačice ružnih snova i mi tonemo u tihi ocean u kojem počinjemo ponovo živjeti ljubav.

 

 

 

Iz vjenca spletenog od ruža izranja Ljubav. Teške od ljepote, nježne od dobrote, dvije ruke se susreću u sjećanju i iskre u srcu gnjezdo toplote. Srce tada vrije vruljom i izranjanja iz tamnih dubina podsvijesti. Beskrajnim sjajem okrunjena, čudesna i snena noćna plesačica, čuvarica naših snova za nas pali oči neba i igrajući se sa svjetlom i tminom na čarobnom tepihu jezdi beskrajnim širinama naše snene duše. Srce uzdrhtalo od te ljepote pretvara krv u pjenušavi nektar sreće i prestaje odkucavati probne odkucaje, postaje fontana svijetlosti, vodoskok životne ljepote.  U tom gluhom dobu tišine, budna od ljepote, osjećam čudesnu igru duše i njene sjene, dok kapljice radosti bude moju usnulu dušu i nose je putem istinskog postojanja. Pale se lampioni na krabuljnom plesu nepostojanja, smjenjuju se maske na horizontu svijesti, iskre nebeske svjećice, guše tamu i krase ljepoticu kristalima životne radosti.

Ljubav, ta kraljevna sa zvjezdanim dijademom u kosi, je sve moje životne strahove  pretvorila u zvjezdane slapove, u mom kaosu izgradila gnjezdo spokoja i radosti, otvorila vrata blagosti,  u knjizi života zapisala novu stranicu, novi izvor snoviđenja i ja zakoračih u srebrenkastu odaju buđenja.

Osluškujem suptilnu glazbu trenutka, vidim ples duše i njene sjenke u zagrljaju čistoga srca, tog izvora vječne mladosti. Sa lica se gubi tuge maska, osjećam korake vječnoga tanga u venama, čujem svoje korake, osjećam oluju jutrenja i odlučujem se za ljubav.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com