O SLAVENSKOM IDENTITETU

 

 

 

Ja ne bih htio previše gnjaviti poštovano čitateljstvo, htio bih samo pokazati na jednom primjeru naše znanosti kako izgleda kada se u Australiji govori o Slavenima na primjeru  knjige floridskoga profesora rumunjskoga podrijetla F. Curte. Tim povodom ja sam napisao kraću raspravu o Slavenima i njihovome podrijetlu i neka popratna pisma  koja sam uputio na mjerodavna mjesta ali mi nikada na njih nije odgovoreno. Kako bi čitateljstvo steklo barem neke uvide u stanje fakata ja sam slobodan iznijeti ovaj problem i javno sa uvjerejem da time nikoga nisam oštetio a ponajmanje autore spomenutih radova. Jer u jednoj demokratkoj zajednici dopuštena su sva moguća mišljenja. A to znači da je i moje mišljenje također dozvoljeno. To je ono do čega mi je posebno stalo:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Varljivi tokovi Slavenskih identiteta:

F. Curta, ‘The Making of the Slavs’

 

 

 

Danijel Dzino

Classics

Centre for European Studies and General linguistics

School of Humanities

The University of Adelaide

Adelaide SA 5005, Australia

danijel.dzino@adelaide.edu.au

 

 

Florin Curta, The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500-700, Cambridge Studies in Medieval Life and Thought: Fourth Series Volume 52, Cambridge University Press, Cambridge, 2001. Tvrde korice, xxv + 463 stranice, 84 figure, 10 tablica, apendiksi, bibliografija, kazalo, ISBN 0521802024. Dostupna kroz Amazon books i direktno preko izdavača. Cijena nove knjige preko Amazon.com i kod izdavača je US$110, bez poštarine, ali se rabljena može dobiti i za US$80 na Amazon.com (neke recenzije spominju cijenu knjige od US$55 koju nisam mogao potvrditi).

 

 

 

Značajan pomak u poimanju mehanizama konstrukcije etničkih identiteta u modernoj antropologiji 1970-tih uslijedio je nakon pionirskih radova Frederika Bartha i Abnera Cohena koji su utjecali na formiranje teorijskoga koncepta poznatog kao socio-antropološki intrumentalizam. Ovaj koncept promatra etnički identitet kao fluidan socijalni fenomen podložan promjenama, stvaranju i nestajanju, u suštini subjektivnu percepciju zajednice i pojedinaca koji se osjećaju dijelom te zajednice. Ovaj antropološki postmodernistički koncept počeo je (napokon) odnedavna snažno prožimati suvremene poglede na antičku povijest i takozvano “doba seoba”. Brojni povjesničari počeli su se baviti preispitivanjem etničkih identiteta u antici u svjetlu ovoga pristupa.[1] Arheologija dakako nije ostala netaknuta, te je prijašnji primordijalni pristup, koji je podrazumijevao neraskidivu organsku vezu izmedju arheoloških kultura i etničkih identiteta, u mnogome naslijeđen od Gordona Childea,[2] temeljno kritiziran i korigiran. Par značajnih znanstvenih radova iz 1990-tih, posebice doprinos Siân Jones, uvode na široka vrata instrumentalistički pristup u arheološku metodologiju, raskrinkavajući veze između modernih političkih/nacionalnih interesa i interpretacije arheoloških nalaza u skladu sa tim interesima, perspektivama, i percepcijama, te istakao neadekvatnost automatskoga povezivanja objekata materijalne kulture i etničkoga odnosno vjerskoga identiteta socijalne skupine koja ih koristi. Interpretacija objekata materijalne kulture vraćena je iz etničkoga u socijalni kontekst.[3]

 

Novi pristup počeo je znakovito utjecati i na znanstvenike koji se bave poznom antikom i dobom ‘seoba naroda’ koje je slijedilo.[4] Radom Florina Curte, problem Slavenskih seoba počeo se razmatrati u okrilju nove metodologije, i čini se da će imati dalekosežne posljedice na izučavanje inače duboko kontroverzne veze povijesti i etničkih identiteta među Balkanskim ali i srednjo- i istočno- europskim narodima. Florin Curta je izuzetno nadareni mladi znanstvenik koji je započeo karijeru kao arheolog u rodnoj Rumunjskoj a postdiplomske studije u povijesti i medievalistici završio u SAD gdje trenutačno drži poziciju Associate Professor i predaje na katedri srednjovjekovne povijesti sveučilista u Floridi.[5] Za The Making of the Slavs, autor je nagrađen prestižnom Herbert Baxter-Adams nagradom za mlade znanstvenike 2002 koju dodjeljuje American Historical Association. The Making of the Slavs kulminacija je autorova dosadašnjega rada i u neku ruku nadograda ideja iz Curtinih prethodno objavljenih radova, odnosno skica za njegova buduća istraživanja.[6]

 

O čemu se dakle radi? Osnovna postavka autora je da istraživački fokus treba prebaciti sa dosadašnjeg migracionog koncepta koji se bavio interakcijom središta i periferije viđenom kroz prizmu sukoba migrirajućih barbarskih Slavena i rane Bizantije, na analizu Dunavskog limesa, koji je po njegovom mišljenju ključni interface zbivanja u VI i VII stoljeću. Glavni zaključak je da Slaveni na Balkan ne dolaze iz neke definirane prapostojbine, već izgrađuju svoj identitet tek u interakciji sa Rimskim/Bizantinskim limesom i Justinijanovom agresivnom prekodunavskom politikom. Ideja o masivnim Slavenskim migracijama preko Karpata se nadomješćuje umjerenim modelom prostorno limitiranih populacijskih gibanja “short distance population movements” preko Dunava koji slijede unutarnji kolaps Bizantinskoga limesa. Bizantinsko-Slavenske sukobe Curta objašnjava kroz prizmu gospodarsko-socijalnog model natjecateljstva među postojećim prekodunavskim skupinama koji je rezultat masivne inflacije Bizantinske valute i privremenoga prekida monetarne razmjene sa Mediteranskim svijetom, vidljive u arheološkim nalazima datiranim u period između 545 i 565.[7] Socijalna reakcija na promjenu gospodarskih okolnosti ogleda se kroz usponu ratničkih elita kojima je ratovanje bilo jedini način za dobavljanje prestižnih objekata, odnosno osnovica političke moći.

 

Curta konstruira svoj argument na vrlo inteligentan način, analizirajući povijesna vrela i arheološke podatke u četiri segmenta (uvodno-konceptualni, povijesni, arheološki i socio-antropološki) koji su raspoređeni u osam poglavlja uključujući zaključna razmatranja. Knjiga je obogaćena iscrpnom bibliografijom (str. 372-450) koja uključuje primarne izvore i moderne radove na velikom broju (osobito istočno-europskih) jezika.

 

Prvi segment knjige se bavi konceptima i pristupima i najznačajniji je za shvatanje Curtina pristupa problematici (poglavlje 1: ‘Slavic ethnicity and the ethnie of the Slavs: concepts and approaches’). U ovom dijelu Curta analizira prijašnje pristupe problemu etniciteta starih Slavena u poslijednjih 200 godina. Interesantno je njegovo povezivanje utjecaja Sovjetske historiografije i antropologije na percepciju Slavenstva i Slavenskoga identiteta. Osnova ovoga tzv. primordijalnoga pristupa je marksistički sustav socijalno-političke evolucije hijerarhijskim nizom pleme-narod-država na koju je nadograđeno antropološko viđenje etnikuma kao konstrukcije koja izrasta iz stabilne jezgre. Po tom viđenju jezgra opstaje suštinski nepromijenjena kroz vijeme, tako da se prema tome jezgra Slavenskog identiteta može pratiti skoro do paleolitika (str. 6-18).[8] Curta suprotstavlja ovoj metodologiji Zapadno-europski socio-antropološki instrumentalizam koji se razvio u radovima Bartha, Cohena i Andersona. Prvi je ukazao na interakciju, odnos prema ‘drugomu’ kao osnovicu konstrukcije identiteta, a Cohen i tzv. Manchesterska škola su ukazali na ulogu etniciteta kao instrumenta (političkog, gospodarskog) zajednica koje konstrukcijom novoga ili znakovitom transformacijom postojećega identiteta štite svoje interese, dok Anderson vidi kreiranje nacionalnih/etničkih identiteta kao subjektivnu i promjenjivu projekciju socijalnih grupa koje naziva imaginarnim zajednicama - “immagined communities”.[9] Curta također u ovom segmentu pravi poseban osvrt na odnos objekata materijalne kulture sa stvarnim etničkim identitetom određene socijalne skupine koja ih je koristila.

 

U drugom segmentu Curta analizira pisana vrela (c. 500-700) sa dva aspekta. Prvo kritički preispituje vjerodostonost vrela koja se bave Slavenima (poglavlje 2: ‘Sources for the history of the Early Slavs c. 500-700’) a poslije pokušava dati kronološku rekonstrukciju Slavenske povijesti u danom periodu (poglavlje 3: ‘The Slavs in early medieval sources c. 500-700’). Nakon iscrpne analize, njegovi zaključci su da postoji vrlo mali broj vrela koji donosi informaciju iz prve ruke, tj. da su vrela kojima raspolažemo sekundarnoga karaktera i da nijedno vrelo ne spominje eksplicitno Slavene prije Justinijanove vladavine. Dekonstrukcija i diskreditacija Jordana kao vrela za prapovijest Slavena je izvedena veoma uspješno i uvjerljivo (str. 39-43). Curta zaključuje da je etnički identitet “Sclaveni” zapravo kognitivna konstrukcija Bizantinskih vrela, generičko ime za veliki broj različitih etničkih identiteta sjeverno od Dunava koji su tek prelaskom Dunava bili prepoznavani kao Slaveni, Veneti, Anti, mutatis mutandis Hrvati, Srbi, Zahumljani, Dukljani itd.

 

Treći segment je usmjeren na rezultate arheoloških istraživanja i analizira Balkansko-Dunavski limes 500-600 sa obje strane u interakciji: Bizantinske (poglavlje 4: ‘The Balkans and the Danube limes during the sixth and seventh centuries’), te ‘barbarske’ (poglavlje 5: ‘Barbarians on the sixth-century Danube frontier: an archeological survey’). Analiza Balkansko-Dunavskoga limesa iznutra po Curtinim riječima pokazuje da je Justinijavov gigantski pothvat utvrđivanja sredinom VI stoljeća rezultirao osiromašivanjem Balkanskih provincija, padom broja seoske populacije, te nedostatkom financija za vojsku stacioniranu na limesu, tako da je samim time limes bio oslabljen i kolaps uslijedio iznutra rađe nego pod vanjskim pritiskom ‘Slavenskih hordi’ nakon Fokine pobune 602, kako se do sada mislilo. Curta vidi ovaj kolaps kao dugotrajan process koji počinje krajem Justinijanove vladavine i završava tek c. 620. Analiza populacije sjeverno od Dunava pak smješta analizu etničkoga identiteta u okrilje socio-antropološkoga instrumentalizma, tako da je, po Curtinim riječima, uspjeh analize koja implicira učešće materijalne kulture u konstrukciji socijalnih i etničkih identiteta, uvjetovan stavljanjem materijalne kulture u socijalni kontekst. Stoga, više ne možemo vidjeti Lombardske, Gepidske, samim time niti Slavenske artefakte (posebice Slavenske fibulae tretirane u poglavlju 6) kao pokazatelj ranije formiranoga odnosno naslijeđenoga etničkoga identiteta, već kao odraz socijalne hijerarhije unutar određene zajednice koja ih koristi (str. 223-226, 307-310). Vrlo je interesantno autorovo viđenje osoba ženskog spola kao simboličnih pokazatelja konstrukcije socijalnih identiteta svojih muževa odnosno očeva,[10] jer se većina predmeta koji arheolozi dovode u svezu sa konstrukcijom identiteta, poput nakita, pronalaze uglavnom u ženskim grobovima.

 

Poslijednji segment knjige se bavi antropološkom obradom povijesnih i arheoloških vrela i podijeljen je u dva dijela koji se bave društvenim elitama i grupnim identitetima sjeverno od Dunava (poglavlje 6: ‘Elites and group identity north of the Danube frontier: the archeological evidence’), te političkoj strukturi ranog Slavenskog društva (poglavlje 7: ‘”Kings” and “democracy”: power in early Slavic society’ koji su praćeni zaključnim razmatranjima. Poglavlje 6 obrađuje problem identifikacije slavenskoga etniciteta kroz objekte materijalne kulture, tzv. Slavenske fibulae tipa Werner I i II, te Slavensku keramiku. Curtini zaključci su slični prijašnjima, objekti materijalne kulture reflektiraju socijalni kontekst unutar određene zajednice, rađe nego što su de facto izričaj unaprijed formiranoga etničkoga identiteta. Također, Curta preispituje ‘demokraciju’ u Slavena, koju spominju bizantinska vrela poput Prokopija[11] u svjetlu antropološke analize. Već spomenuti preobražaj društva sjeverno od Dunava uvjetovan gospodarskom krizom sredinom VI stoljeća, rezultira segmentacijom društva, stvaranjem socijalnog natjecateljstva i sukoba između novoformiranih socijalnih grupacija, te pojave više grupa ratnih poglavara (klasificiranih u antropološke kategorije poznate kao “big men” i “great men”) koji se natječu za prestiž i privlačenje većeg broja sljedbenika.

 

Zaključna razmatranja (str. 335-350) uobličuju Curtin argument iz prijašnjih poglavlja u koherentnu cjelinu. Značajno je istaći da autor ispravno naglašava direktnu vezu između uspostave političkog interesa i etničkoga identiteta, koja karakterizira skupine koje prelaze Dunav.[12] Dakle, prije uspostave određene političke institucije (dakako shvaćene u vrlo širokom smislu riječi) nije niti moglo biti takovoga etničkoga identiteta. Također, Curta se sa diskutabilnim rezultatom nastoji obračunati sa tzv. jezičkim argumentom koji je objašnjavao postojanje Slavenskoga identiteta kroz raširenost zajedničkog jezika. Po njegovu mišljenju Slaveni nisu postali Slaveni zato što su govorili sličan jezik već zato što su ih drugi nazvali Slavenima (str. 345-346).[13] Ovaj argument je teorijski prihvatljiv, posebice ako se uzme u obzir post-Barthovsko socio-antropološko viđenje etničkoga identiteta kao produkta interakcije unutarnjeg identiteta grupe i spoljne definicije/kategorizacije koja je proizvod percepcije spoljnog faktora, [14] u ovom slučaju Bizantinskih vrela, ali ostavlja neke nedosljednosti o kojima će biti raspravljeno kasnije.

 

Generalno govoreći, Curtina teza je svježa i originalna, najpose zbog uvođenja instrumenalističke antropologije kao metodologije u probleme nastanka etničkih identiteta na Balkanu, te zbog pružanja neizmjernih mogućnosti dopune i dorade njegova koncepta. Neke zamjerke, sa kojima se u potpunosti slažem, su već postavili prijašnji recenzenti, u generalno vrlo pozitivnim prikazima knjige. Knjiga je u određenim dijelovima teška za čitatelje koji nemaju arheološku naobrazbu, grafovi i zemljopisne mape nečitki i teški za razumjeti, diskusija u određenim poglavljima (pogotovo rasprava o pisanim vrelima) je zaključena argumentom koji ne proizilazi organički iz toka prijašnje diskusije.[15] Također, fokus na Balkan i Dunav izostavlja Zapadne (a dodao bih i Istočne) Slavene, tako da Curtina knjiga rezultira djelimičnim, poludovršenim okvirom za ovaj kompleksan problem.[16] Neki neadekvatni izrazi i jezične konstrukcije su takodjer ušli u knjigu, što je više krivnja izdavača nego autora, i dakako upozorenje budućim prevoditeljima.[17]

 

Ja bih dodao još par zamjerki i komentara. Generalno, držim da je Curin fokus na antropološki instrumentalizam (koji u potpunosti podržavam kao metodologiju relevantnu za ovaj problem) kreirao nove povijesne probleme na koje sam ne može trenutačno odgovoriti. Ako prihvatimo vrlo vjerojatnu tezu da je Slavenski identitet u VI i VII stoljeću u osnovi vještački konstruiran, i razvijen relativno nedavno prije seoba, postavlja se pitanje brzoga i temeljnoga prihvatanja Slavenskoga identiteta od strane pred-Slavenske populacije unutar limesa. Ako je mogućno da nije bilo Slavenske populacijske ‘poplave’ te da su numerički inferiorni Slaveni živjeli u izoliranim džepovima nakon doba invazija, kako Curta tvrdi, (str. 338) kako je mogućno da je njihov identitet prihvaćen tako temeljno od većinske domicilne populacije, te koji su razlozi za to? Problem slaveniziranja Bugara također ostaje otvoren u ovomu kontekstu. Pitanje jezika je također ostalo nedorečeno, ali ne sa aspekta etničko-lingvističke identifikacije koji Curta rješava uspješno. Argument o vještačkomu formiranju Slavenskog lingua franca kao zajedničkoga jezika Avarskog kaganata je previše spekulativan i ne rješava problem raširenosti i uniformnosti staroslavenskoga jezika, osobito u tako kulturno heterogenomu društvu, kojemu je nedostajala pismenost i stabilne državne strukture (str. 345-346).[18] Također, ostaje nejasno zašto je područje današnje Rumunjske, otkuda su kretali Slaveni prema jugu, ostalo neslavenizirano. Rumunjski jezik je ostao slabo slaveniziran sudeći po broju posuđenica u jeziku datiranih prije IX stoljeća (str. 345-346 n. 13).

 

Šteta je što Curta (arheolog preobraćen u povjesničara kako sam priznaje u naslovu jednog od svojih radova) nije posvetio više prostora povijesnoj dimenzionalnosti u segmentu koji se bavio prekodunavskom populacijom, njihovoj socijalnoj formaciji, rađe nego (opravdanomu) pobijanju etničke identifikacije sa određenim predmetima materijalne kulture. Arheologija u ovoj knjizi dominira na uštrb povijesnog konteksta, njegovi ne-Slaveni od kojih povijesna vrela konstruiraju Slavene su ljudi bez prošlosti, što dolaze iz vanvremenskoga kontinuuma u povijesne koordinate sredinom VI stoljeća. Niti sam autor nije siguran da li su oni domorodačka populacija ili došljaci, jer arheologija ne može potvrditi njihov dolazak odnosno autohtonost na Dunavskomu limesu (str. 307-310, 337). Postavka o širokom području zajedničkih gospodarsko-kulturnih tradicija, čiji su produkt socijalne skupine koje poprimaju i izgrađuju kasniji Slavenski identitet ostaje na nivou radne hipoteze (str. 308) i zahtijeva sofisticiraniju dubinsku doradu. U povijesnom kontekstu kasne antike i raspoloživih pisanih vrela iz tog perioda postavka mora objasniti raniju konstrukciju identiteta ovih skupina, osobito u svjetlu spoljno-kognitivne perspektive odnosno subjektivne percepcije raspoloživih poznoantičkih vrela.

 

To nas dovodi i do problema dolaska Hrvata (i Srba), koji Curta nažalost ne tretira zasebno u ovoj knjizi.[19] Samo kratak dio je posvećen diskusiji o djelu Konstantina VII Porfirogeneta De Administrando Imperio doprinoseći argumentu o nepouzdanosti Porfirogeneta kao vrela (str. 64-66). Zanemarivanje ovog znakovitoga segmenta Slavenskih seoba, kao i uspostava identiteta Istočnih i Zapadnih Slavena utječe na daljnje praznine i uneravnoteženost konstrukcije Curtinog teorijskoga koncepta.

 

Dakle, instrumentalistički pristup izučavanju etničkog identiteta je ušao u arheološku i povijesnu orbitu Balkanske i Europske povijesti i treba ga započeti uzimati za ozbiljno. Značaj primjene ovog pristupa za Hrvatsku srednjevjekovnu i antičku povijest te njegova interakcija sa objektivnim pristupom izučavanja hrvatskoga identiteta je nemjerljiva i treba se oprezno ali odlučno implementirati na dosadašnja znanstvena saznanja. Izuzetno značajna činjenica koju treba pozdraviti je da je tzv. ‘Iranska teorija’ podrijetla Hrvata napokon efektivno i temeljno zastarjela u kontekstu socio-antropološkoga instrumentalizma.[20] I zbilja, teško je vjerovati da se tako krhak i nestabilan socijalni fenomen poput etničkoga identiteta mogao sačuvati i prenijeti bez velikih izmjena kroz prostor i vrijeme, kako je ova teorija sugerirala. Značaj novog metodološkog pristupa nije ograničen samo na doba Slavenskih seoba, već se neumitno proteže ka ranijem i kasnijem povijesnom periodu. Slične izmjene metodološkoga pristupa bit će neophodno primjeniti i na izučavanje tema iz antičke povijesti, posebice Rimske administrativno-političke konstrukcije antičkoga Ilirika kao vještačkoga prostorno-kognitivnoga koncepta, te percepcije naroda koji su ga nastanjivali shodno tom kontekstu.[21] Također, pogledi da se Hrvatski identitet bazira na dogradnji temeljne srednjovjekovne matrice kreirane od ranijih etničkih ‘slojeva’ se moraju ozbiljno i nadasve kritički preispitati u svjetlu novih pogleda na fluidnost etničkog identiteta.[22]

 

 Brzo prevođenje i objavljivanje Curtine knjiga na hrvatski jezik bio bi značajan, nemjerljiv podstrek domaćim znanstvenicima i javnosti da se počne baviti preispitivanjem Slavenskih ali i vlastitih identiteta.

 

 

 

 

 

 

 

 

Dragi Smiljane,

 

 

Evo ti se javljam povodom recenzije Danijela Dzine o nekoj knjizi jednog uglednog profesora sa Floride. Danijel je ocito bio u nedoumici da li da mi posalje na uvid tu svoju recenziju jer on vec odranije zna da ja njega bas ne gotivim. A da ga s pravom smatram sladunjavim govnom najbolje potvrduje I ovaj njegov posljednji rad na hrvatskom jeziku. Prvo, on smatra da se u pogledu “ identiteta Slavena” ne slazu arheoloske sa povijesnim odnosno historiografskim spoznajama. A ja bas mislim da bi ovdje trebalo dokazati nedostatnost tog “novog modela” s obzirom na stanje nasih danasnjih upravo arheoloskih spoznaja jer je I cijeli rad  nastao upravo na terenu arheologije. Stoga mislim da bi vi u Hrvatskoj trebali ovu knjigu prevesti a onda da se nade jedan koji bi to temeljito razjebao. A ja mislim da si ti za to najbolji I da nije nuzno da   obuhvatno pristupis toj temi razmatrajuci sve momente nego da se usredsredis samo na stanje  fakata s obzirom na Hrvate I juzne Slavene koja tema ti I jest najbliza. Ja sam Danijelu napisao jedno popratno pismo u kojem sam mu iznio svoje misljenje o tome I da je upravo katastrofalno kada Rumunji imaju sto reci o Slavenima I da je zalosno da su ti takozvani posmoderni mislioci tako dobro placeni za te svoje rasprave I kako pogubno mogu utjecati na stajalista mladih pogotovo ako im katedre I ugled katedri  osigurava toliki utjecaj. Na primjer, Ima tu stajalista kao na primjer da Slaveni nisu Slaveni zato sto su govorili slicne jezike nego zato sto su ih drugi tako nazvali. A ti drugi su vjerojatno mjerodavni za sva pitanja povijesti I arheologije pa se onda moze desiti, cega sam ja bio ocevidac I svjedok, da se na South Australia University naucava da je porijeklo imena Slaven od rimske Sclavus  sto znaci rob. Ako pogledas latinski rijecnik ti nigdje neces naici na rijec Sclavus mada svi kazu da je znacenje rob pa I Brant, nas povijesnicar ,to uzima u obzir I tako prevodi latinsku imenicu Sclavus. Ja sam bio prilicno isprovociran tim naukovanjem da sam za hrvatski radio na tu temu pripremio predavanje upucujuci na etimologiju imena Slaveni  prihvacajuci Miklosicev istrazivacki napor u tom pravcu. I kao sto mozes vidjeti Iz te recenzije I svih napora tih kvaziucitelja prvo se uznastoji na osporavanju imena Slaveni, pa onda identiteta njihova, pa njihova jezika pa onda konzekventno tome I njihova cjelokupna kulturna I bioloskog postojanja I to dakako naukovanjem rumunjsih profesora sa ugledne  floridske katedre. Ne znam da li ti je Danijel poslao vec njegovu recenziju ali ja sam slobodan da ti je proslijedim zajedno sa mojim popratnim pismom I tekstom o Hermanu Sclavusu koji ce biti ovdje objavljen na hrvatskom radiju. Pozdrav I duzno postovanje Zlatan.

                                                                                           

 

                                                                                                Adelaide 15.1.2006.

 

 

 

 

Uz Hermanovo ime, kako vec rekosmo, navodi se I oznaka Sclavus u smislu da je slavenskog porijekla. Medutim ta etimologija rijeci  latinske sclavus sto  znaci rob – slaven posve je pogresna mada se u Australiji kao na primjer na South Australia Univerity naucava da rijec Slaven potjece od latinske imenice Sclavus sto znaci rob. Tako izgleda da ime Herman Sclavus nije samo trebalo odrediti njegovo slavensko podrijetlo nego istovremeno iskazati I istinski polozaj tog naroda u okruzenju kulturno bogatijih naroda. Medutim podrijetlo toga imena Slaveni jos nije razjasnjeno I predmet je interesa I filologa I etnologa. Kaze se jos Slovene, u bizantskim izvorima se nazivaju ti narodi Sklavinoi a u latinskim Sclavinini ili Sclavi. Do 18 stoljeca taj su naziv izvodili vecinom od “slava”, a otada je u tumacenju prevladalo izvodenje od “slovo,sloviti”, kao npr kod Rusa Dobrovskog koje se ponegdje odrzalo do novijeg doba. Medutim vec su u 19 stoljecu filolozi kao na primjer  Hrvat Miklosic upozoravali da nastavci en, an, anim, enim upucuju na podrijetlo imena  Slaven ne od Sclavus nego od nekog pokrajinskog imena s korijenom slov ili slav I da taj korijen potjece od litavskog salova sto znaci otok ili indoevropskog korjena klen sto znaci teci, poplaviti, prati. S  tim tumacenjima slaze se zakljucak da su preci Slavena zivjeli na rijeci zvanom Slova ili Slava ili mozda u mocvarnom predjelu zvanom Slovo I da su po mjestu stanovanja dobili ime Sloveni koje se kasnije povezalo s opcim imenom sasvim drugog izvora, slovo I slava. Prema misljenju slavista to je najvjerojatnija etimologija tog imena iako postoje I starije etimologije a javljaju se I neka druga tumacenja s pomocu Herodotovih Skolota. Povezivanjem Slavena sa razlicitim etnickim nazivima u Herodota kao Neuri, Budini, Skoloti, Skiti (oraci) sve do danas ima samo vrijednost hipoteze. U 1 I 2 stoljecu izvori navode Slavene pod imenom Veneti I opcenito za ovo ime  vezuju se razlicita znacenja: npr Anti su se zvali preci istocnih Slavenskih plemena, a Veneti zapadnih. Tako na primjer Plinije I Ptolomej navode da Veneti zive na Visli, Tacit u svojoj Germaniji ne zna da li bi Venete ubrojao medu Germane  ili medu nomadske Sarmate jer da su poprimili obicaje I jednih I drugih. Ipak su ,prema njegovom misljenju ,po nacinu zivota blizi Germanima. Na svojim pohodima oni krstare citavim teritorijem izmedu Karpata I suma uz juzni rub Baltickog mora a ipak , kako on pise, “grade kuce I nose duguljaste stitove I rado, I to vrlo brzo, pjesace”.Sigurno je da su Germani nazivali Slavene Veneti ponekad kao cjelinu a kasnije pojedina slavenska  plemena ili narode, ime Wenden za Polapske Slavene, Winades za zapadne Slavene, Windische za Slovence na primjer. U 6 stoljecu prvi put se spominje dioba Slavena na Venete, pretke zapadnih, Ante pretke istocnih I Slove`ne pretke juznih Slavena .

Dakle, ime Herman Sclavus ne bi znacilo samo ime za naseg Hermana u smislu odredenja njegova etnickog podrijetla niti  bi oznaka Sclavus bila oznaka za slavenkog roba nego bi doista predstavljala oznaku etnicke pripadnosti slavenskom narode za koji narod je jos u najstarijim svjedocanstvima kazano da sami vladaju sobom I da se nikome  ne daju pokoriti.

 

 

 

Zlatan gavrilović kovač