O PREMIJERU ANTI MARKOVI

Posljednji jugoslavenski Premijer Ante Marković nije bio čovjek velikih tajni. A opeta mnogi imaju različita mišljenja o njemu i ona se kreću od velikoga odobravanja do totalne negacije. Za Stipu Mesića na primjer on je bio ''nesposoban čovjek'' i ja se u dobroj mjeri slažem sa tom ocjenom. Za ljude okrenute Titu on je s druge strane bio svijetli primjer požrtvovnosti za takozvani ''novi socijalizam'' kako je o taj novi poredak u Jugoslaviji krajem 80tih godina nazvao sam Marković u jednoj svojoj diskusiji u švicarskom Davosu. Zapravo taj '' novi socijalizam'' davao je veće ingerencije tržištu i zakonitostima tržišta kojim nije vladala više '' komandna ekonomija''. U Bosni na primjer on je dočekivan bio sa buketima cvijeća i djevojkama u narodnim nošnjama. U Hrvatskoj ljudi su znali govoriti: '' A evo ovoga Markovića trebalo bi doživotno postaviti za Premijera pa neka vlada nama''. U čemu se sastojala tajna uspjeha toga čovjeka danas nikome nije važno. On je nedavno sahranjen uz skromni ceremonijal odanih Titovih suboraca kojima je predstavljao simbol jugoslavenskoga jedinstva. I to je uglavnom sve. A opeta u Bosni nakon rata dočekivan je uz veliku medijsku pozornost i ljubav jer je svojim autoritetom i svojom pojavom izazivao emocije velike većine koja je u njemu vidjela sretne stare dane socijalizma. Posebno nakon njegovih projekcija da bi za daljni razvoj Bosne bila velika korist od električne energije koju može dobijati eksploatacijom velikog broja bosanskih rijeka. I to nije bila toliko luda ideja. U čemu se sastojala dakle tajna uspjeha Ante Markovića ako nam je danas poznato da taj čovjek nije poznavao najobičniju ekonomsku formulu ekvalenta novca i zlatnih pologa niti dakle politiku realnoga tečaja domaće valute ili politiku zaštite nacionalne valute koje su sve ove politike trebale biti ugrađene u njegov projekt ''konvertibilnoga dinara''. Pa tajna toga uspjeha sastojala se u jednoj jako jednostavnoj i providnoj ekonomskoj mjeri a ta je bila da je u njegovo vrijeme bilo lako doći do dinarskih kredita. Mnogi naši ljudi u tome su vidjeli velike zasluge Ante Markovića jer su sada mogli raspolagati novcem koji su investirali u gradnje svojih kuća i vikendica, ili na pijanke i zabave ili pak na lumpovanje od kafića do kafića, od gostionice do gostionice. I mnogi su bili time jako sretni. Jer se činilo da je riječ o velikom ''progresu'' koji je bio mjeren statističkim tablicama osobne i društvene potrošnje. Istina bilo je i onih poštenih ljudi koji su govorili da mi trošimo previše a da ne razvijamo duh štednje i skromnosti. I ti su bili uglavnom u pravu. Dakle vi ste u doba Markovića za kredit trebali imati 10% deviznog uloga a ostatak ste dobijali u dinarskim banknotama. Taj ste dinarski iznos na crnom tržištu deviza pretvarali u deviznu masu uz plaćanje od 10 %. I vi ste lijepe pare dobili. Kažem dobili jer je mjerom hiperinflacije taj kredit prestao postojati nakon nekoliko mjeseci otplaćivanja. I vi ste kupili kuću ili izgradili vikendicu uz sasvim mala osobna devizna izdvajanja. Zato kažu i dan danas u Bosni da nikada nije bilo kao u vrijeme Markovića jer bilo para kao blata. A zapravo su se topile devizne rezerve pohranjene u Narodnoj Banci Jugoslavije jer je već tada svima u jugoslavenskoj vladi bilo jasno da od države Jugoslavije više nema ništa. To je i bio jedan od razloga i uvjeta da naš Premijer nakon sloma države postane bankarom u Austriji i ja se sada pitam odakle njemu novci da postane bankar! Međutim nekima i nije bilo dobro u tome ''novom socijalizmu''. Jer je plaća radnika padala u vrijednosti za 100% mjesečno a onda i više. Mnogi se nisu snalazili u novim zakonitostima i bili su prisiljeni trpiti udarce sudbine. E takav je slučaj bio sa mojom malom porodicom koja je ovoga našega Mugabea podnosila na takav način da je moja žena imala dijete koje je dojila sa 48 kilograma dok sam se ja hranio u ludnici sa svojih 70 kilograma. I svi su govorili za nas da smo ''dobro uhranjeni''. Štoviše, Milan Kangrga moj profesor etike sa filozofije pisao je tim povodom za mene da sam '' dobro plaćen'' da difamiram svetske poznate teoretičare i da kao '' mali korumpirani bestidnik'' mogu biti jedino ''komorni sluga'' jer me on ne bi na primjer primio ''u svoju službu''. Takvo mišljenje imali su i drugi moji profesori sa odsjeka sociologije i filozofije FF u Zagrebu koji su uglavnom vrlo dobro naplaćivali svoje umotvorine skupljajući brašno, tjesteninu, grah iz konzerve, šećer, so, papar,rižu... ukoliko bi došlo, ne daj Bože, do onog ''najgoreg''. A ti se Gavriloviću bori za socijalizam a mi ćemo umjest o Lenjina sada držati predavanja o Carlu Schmitu. Mnogi su opeta taj devizni ulog i devizne pologe pretvorili u štednju pa su štedjeli u našim bankama. Taj je novac bio nazvan ''starom deviznom štednjom'' i oduzet je aktom prisile od strane hrvatske vlade na početku rata u Hrvatskoj. Prema tome ja bih se mogao složiti sa gospodinom Mesićem da Ante Marković, posljednji premijer Jugoslavije, zapravo nije bio uopće sposoban čovjek nego da je bio jedan od takozvane ''Titove garde'' koji je direktno odgovoran za krvoproliće na našim prostorima. A ja mislim da je njemu to postalo i jasno pred sam kraj života. Tako smo se svi oprostili od njega sumirajući njegove ukupne moralne i organizacijske vrijednosti.

zlatan gavrilović kovač