Sakrament potvrde pomaknut je u odrasliju dob kako bi bio izričaj osobne vjere i kako bi nakon toga osoba koja je svojevoljno pristupila tom sakramentu mogla pretvoriti krsnu milost u konkretni život, kako bi milosno djelovanje moglo postati aktivno djelovanje u ovome svijetu u kojem živimo.

Među mnogim vjernicima sakrament potvrde dosad se shvaćao kao pozdrav s vjerskom poukom, crkvom, vjeronaukom, misama i učinio se nečim što ne bi trebao biti. Ne smijemo se praviti kao da to ne primjećujemo, kao da se to ne događa. Zbog toga se dogodila ova promjena, malo pomicanje na zreliju dob.

Uvođenjem krizme u drugom razredu srednje uvedena je i neposredna dvogodišnja priprava koja će se sastojati od dva dijela: učenja o vjeri i uvođenja u iskustvo življenja vjere u župnoj zajednici. Prva godina priprave bit će upoznavanje vlastite vjere. Na tom području možemo napraviti puno više nego smo to činili dosad. Vjersko znanje bilo je poprilično loše. Sve se počelo minimalizirati što se tiče predaje znanja, a naši krizmanici trebaju usvojiti što više vjerskoga znanja.

No, to nije dovoljno da bi netko zrelo pristupio sakramentu i da nakon toga se mogao više uključiti u život kršćanske zajednice, a svi smo kao kršćani na to pozvani. Nitko ne mora imati isti model. Netko će se uključiti u župni zbor, zbor mladih, zajednicu mladih, u čitače, biblijsku skupinu, karitativnu skupinu ili se može osnovati i zajednica krizmanika koja će imati svoj program, a nadamo se da ćemo ga do slijedeće godine uspjeti pripremiti na biskupijskoj razini. Ta će druga godina pomoći mladima koji su stekli znanja, da ta svoja znanja u vjeri pretvore u praksu, da ih žive u župnoj zajednici, primjerice obilazeći stare i bolesne u župi i slično.

Želio bih da se naši krizmanici prije samoga sakramenta više uključe u život župnih zajednica, da se vrata naših crkava i župnih pastoralnih centara otvore za njih, da taj prostor dožive kao svoj, da žive kao vjernici kako bi otkrili ljepotu toga biti vjernik, biti kršćanin. I onda da nakon krizme, ako je moguće i zbog ovoga, bar jedan veći dio njih ostane povezan sa župnom zajednicom ili s nekom skupinom unutar župne zajednice. Ne bismo htjeli da priprava za sakrament bude, kao dosad – samo priprava za spektakl u kojem će krizmanik jedan dan u godini biti u središtu pozornosti, u kojem će se kuma birati zbog dara, u kojem će se roditelji truditi stilom oblačenja od svoga djeteta napraviti odraslu osobu, a da ih nije briga za vjersku dimenziju nego samo za vanjsku, tj. za festu na kojoj će sudjelovati veliki broj uzvanika, a nakon čega će od svega ostati veliko ništa.

Onaj tko doista želi svom djetetu da bude zreli vjernik ovu promjenu treba poduprijeti. Uvjeren sam da većina kršćanskih roditelja koja pravilno razmišlja, podupire ovu odluku. Mislim da će dio priprave moći preuzeti i neki od roditelja koje sam pozvao da se sami angažiraju i pomognu župnicima.

Nadam se da ćemo od svega toga imati više vjere u Dubrovačkoj biskupiji, da ćemo biti manje Biskupija velikih tradicija s kojima se s pravom ponosimo, ali koje nisu i ne mogu biti odgovor na pitanje vjere u ovom trenutku i vremenu u kojem mi živimo, jer će se na taj način u budućnost prenijeti samo predaja, a ne će vjera. Nadam se da će Dubrovačka biskupija biti Biskupija u kojoj će biti više življene vjere koju živimo kao pojedinci, a na koju odgovara usklik ‘Vjerujem!’. Tada će taj naš osobni ‘Vjerujem!’ biti privlačan i za druge i pretočit će se u naše zajedničko ‘Vjerujemo!’