Nakon nekoliko godina od kada sam napisala prvi put nesto o sebi, došlo je vrijeme da obnovim i nadodam ponešto, pokoju novu svjesnost, kao i tehniku i način na koji sam došla do onog što je moja duša birala, a poslušala sam je tek kada se odrazilo na fizičkoj razini u obliku bolesti, nemoći, šoka, gomile drama i trauma, gotovo paralize duha, uma i tijela.

“….Duboko razumijem i poštujem želju za utjehom i da se osjećamo dobro. Nitko ne želi biti u boli, a duhovna praksa i tehnike samopomoći definitivno nude neke moćne alate za preživljavanje i olakšavanje boli. Međutim potrebno je da budemo svjesni tih motiva kako bismo mogli razlikovati put svjesnosti i put dobrog osjećanja. Tek tada zaista imamo izbor.” – Teal Swan

Cinjenica, godinama sam birala utjehu i nacin kako proci kroz iskustva bez razmisljanja o tome da bi mogla nesto i promijeniti. Sto i kako da mijenjam kad gomila ljudi zivi ovaj zivot na isti nacin, onaj opceprihvaceni, “normalan” nacin, koji me ne cini sretnom, i kroz koji se ja samo trudim proci s najmanjom stetom za moje opce psihofizicko stanje. Kao da samo cekam da zivot zavrsi, i usput zivotarim, ja kazem: nistarim.

No, dosao je trenutak kada mi utjeha nije bila dovoljna. Situacija koju sam morala promijeniti, i nisam vise mogla odgadjati. Bila sam bez posla, sa kronicnim bolovima zbog isijalgikusa, partner mi je poceo kockat nakon sto su ga degradirali na poslu. Napokon, spremao se za Canadu, gubila sam stan i prijatelje. Bila sam izbezumljena. Trebala sam promjenu. No prije toga osvjestit i prihvatit sto se stvarno dogadja, a onda naci nacin kako  proci kroz to sve, i izaci, nadkreirati sve sto sam do tada stvorila i vise od toga. A sve to i dobro i ne, kreirala sam ja. Ako sam to stvorila, i ono prije toga, sto jos mogu stvoriti? Kako mogu samu sebe nadkreirati?

Istina i u Reiki sam usla iz krajnje potrebe. Nakon sto sam vikend provela na hitnoj sa pocetnom dijagnozom: crijevna viroza, potpisala sam otpusno pismo s dijagnozom policistiticnih jajnika i ciste od 5 cm. Godinama prije na hormonalnim terapijama, pitala sam doktora: a terapija?

Napokon, nasao se lijecnik, danas umirovljeni dr. Stilinovic, ako je jos medju nama, koji mi je rekao ovo: nema terapije. Vasi jajnici vise ne funkcioniraju sami. Ili cete se izvuci sama ili idu van, svakako lijevi. Imala sam dvadesetak godina. Sokirana, potpuno sama, bez razumijevanja okoline, profesori u skoli su mi davali neopravdane iako sam bila oslobodjena tjelesnog, sto znaci da sam ponekad morala izostat i sa kojeg drugog sata. Profesorica iz tjelesnog uredno me trazila da odgovaram tjelesni sa temom: menstruacija nije bolest, pred mjesanim razredom od 40 ucenika. Trauma. Da.

Neki su mi govorili da lazem i…da ne duljim, u nevjerici upitala sam ga, kako to mislite sama. A vi? Ja sam uz vas i pratit cu stanje, a vi, tako kako sam rekao…kako smo moja majka i ja dosle do Reikija, vise se ne sjecam, bilo je to jos ’98.g. Dolazila sam prvo na individualne tretmane. Nakon 3 mjeseca cista se smanjila na 3 cm. Vremenom je u potpunosti nestala, a od tada o svom tijelu brinem ja. I ja o njemu najbolje znam. Ako nesto ne percipiram, ok, otici cu da mi kazu gdje se sto dogadja, i dalje nastavit sama.

Prije Barsa sam sigurno 3 godine kategoricki odbijala i čuti, a kamoli probati tretman Barsa. Bila sam vec jako pametna i definitivno informirana. Ipak, shvatila sam da mi te sve informacije nicem ne sluze, ako neznam sto cu s njima. Shvatila sam. Informacija je razlicito od biti svjestan. Promjene su uslijedile. Neke brze, za neke sam trebala dotaknut dno. No kad dotaknemo dno, nemamo kamo dalje, nego samo gore!

Ocajna taj jedan dan, nazvala sam prijateljicu i rekla: ne ide dalje. Obje smo imale Reiki, kod iste Uciteljice, godinama, i mnostvo drugih radionica. No vremenom smo te frekvencije prerasle, nismo znale sto dalje s tim. Osvjestavamo, al ne mijenjamo. Trebale smo dalje. Svaka u svom ritmu.

Kroz suze, rekla sam joj: ne mogu vise. Raspadam se. Ucini sto god je potrebno. I tako je krenulo. Tretman, jedan, drugi, treci….prosla sam i zlostavljanje, bila sam plava, moj zlostavljac je bio “zrtva”, a ja sam s njim suosjecala, htjela sam se ubit, nitko mi nije vjerovao, bila sam gaslajtana…imam slike, imam snimke, imam dokaze, kao da ih nemam. Živa sam. Imam iskustvo, znam kako izaci iz svega, znam prepoznat. Zahvalna

Na prvom tretmanu Barsa nisam mogla lezat na ledjima, sa par jastuka pod gluteusom i blago na boku, nakon preko nekoliko godina posjeta kiropraktičarima, sa kroničnom boli i upalom išijalgikusa, nakon što sam završila na stakama i u samo mjesec dana stala na svoje noge, bolno sam se okrenula na trbuh da mi napravi par minuta MTVSS da uopce mogu ustat…vremenom, ja lezim na ledjima. Zahvalna.

Tu naravno nije bio samo rad u kontaktu i na tijelu, dapače. S početka nisam mogla dalje od kreveta uz tuđu pomoć, krenuli smo uz verbalne procese energetskim tretmanima na daljinu. Tu je bilo otkrivanje i potvrda koga ili što skrivam iza svojih leđa i još puno osvjestavanja razno raznih energija kojih sam bila svjesna ali si nisam izabrala priznati i potvrditi da jesam. Do toga smo došli kroz razna pitanja, koja su mi postavljena ne da bi nanjih nužno odgovorila, već osvjestila i percipirala energiju. Vise o pitanjima, verbalnim procesima Access Consciousnesa možete pročitati ovdje.

Danas imam potpuno drugaciju percepciju stvarnosti. Ne povlace me tudje realnosti, ne zivim i ne prozivljavam “opceprihvacene”  stvarnosti....

Zahvalna!

Jos ponesto o meni možete pročitati OVDJE