O meni, o Coelhovoj Bridi i Atheni

Koliko god mi je nudio i govorio, da će mi odlično „leći“, trebala je doći Ona, nepoznata i otvorena u moj svijet...tek kad mi se ego uzbudio na pomisao kako netko tko me jedva poznaje zna što je za mene dobro, rekla sam što da ne...pročitat ću je. I Bridu I Vješticu iz Portobella u svega tri, četiri dana sam pročitala. Kroz ljepotu i agoniju, no napokon opet, živa sam. Hvala vam!

„No upravo suprotno“ – rekao je.“ Ja sam Athenu doživio kao veselu i slobodnu“ ... No ta vječna potraga, golema i preteška tuga, teret svijeta i istovremena neopisiva radost, sloboda i čežnja...za mirom, za ljubavlju.... Usponi i padovi, normalan život, meni je stran, i ponekad silno patim zato što se osjećam usamljena i sama ili se bojim da bi mogla biti usamljena i sama, i tako isto patim kad samo pokušam normalno živjeti. Strah od gubitka, svjetla točka koju je Brida tražila iznad lijevog Lorensovog ramena, ista je koju ja tražim iznad tvog. No, možda si i ti moja Druga prava Polovica, a ona druga jedina me već podučila, ispunila svoju svrhu ili tek bude na neki drugi način, jer me savršeno dobro pratiš, puštaš usprkos tome što bi vrlo vjerojatno većinu situacija drugačije riješio, i živio normalnijim i mirnijim životom – kako si živio....ili sasvim drugačijim. Hvala ti na tome! Namaste!

I već se danima, mjesecima, godinama (no što je to vrijeme) pitam: Zašto ja? Što ću s tim? Gdje je kraj? No na kraju...Što uopće iz svega toga trebam naučiti... (ne obraćam pažnju na to da stalno učim i uvijek novo nešto naučim – ili se prisjetim)

I pomislim: U POTRAZI...jer život nije ništa drugo do traganja! Kad završimo s traganjem, kada nam ponestane razloga za stvaranjem, učenjem, traganjem, kada nam se učini da sve već znamo vrijeme je za novi život... novi put ili novu potragu.

I znam da nije svrha pronaći sreću i dostići cilj, već traganje za ciljem koji sa sobom nosi i tugu i sreću i ljubav i patnju i sve što čovjek može a i ne može pomisliti.
Znam da ništa nije slučajno, prihvatila sam učenje po kojemu je sve JEDNO...i nastavila čitati Coelha.

Pojavilo mi se pitanje: kako ljudi koji tvrde da ga čitaju nisu čuli za Jedno, i nisu prihvatili ideju o postanku, opstanku i na kraju nestanku svega i ničega... i vječno postavljaju isto pitanje: što je to Jedno i kako možemo biti Jedno. No kako je za nekoga Athena vesela, tako je za mene usamljena i tužna...

Ne moraš ići daleko, niti puno imati, da bi znao, otkrio da je sve Jedno...duša podijeljena na mnoštvo drugih duša, a mi, tek zajedno činimo cjelinu, potpunost, savršenost.

Jesam li ja uistinu Učiteljica? Ili samo vodić ili tragač... No zar se od nekoga tko nešto zna ne traži da svoje znanje prenosi dalje, da Tajna ponevno ne padne u zaborav, da se Tradicija nastavi i održi, da budemo poptuni, sretni, ispunjeni, da budemo Ljubav!?


Ne tako dugo bila sam u Italiji, u prolazu u gradu Sienna...nisam se dugo zadržala, no dovoljno dugo da bi taj grad proglasila svojim Svetim Gradom. Niti jedno mjesto koje nema vodu nije bilo moje do Sienne. Takav mir u vlastitom nemiru nisam do tog trenutka nikada doživjela...i vrijeme stoji. Sat ne pokazuje minute. Grad bankara, direktora, menađera...bogatih i uspješnih...umjetnika u kojemu su svi Jedno. Nema siromašnih niti srednje klase, no ipak kao da ih nešto dijeli...Dijele ih kafići u kojima je kava od 4 do 8, 10, 11 eura, no i dalje u istom centru, u jednom središtu u jednom mjestu uz uvjerenje da tu žive samo bogati - što je i istina...jer samo jedno mjesto i postoji - da bude...Tamo je sve Jedno!

...I samo tako je Siennu moguće doživjeti s ljubavlju!

„Ako te skupina ljudi odlučila prihvatiti kao učiteljicu, zašto ne iskoristiš tu priliku i postaneš majstoricom... Pokušaj se osjećati dobro pri pomisli da si zadnja osoba na svijetu.

Vjeruj da možeš.

U početku se možeš osjećati zbunjeno, nesigurno. Kasnije ćeš misliti kako su drugi primijetili da si ih prevarila. Ništa od toga nije posrijedi: ti znaš, samo toga trebaš biti svjesna. Svaki je um lako podložan negativnom utjecaju; boji se bolesti, napada, smrti; pokušaj mu vratiti izgubljenu radost.
Budi jasna.

Promijeni svaku minutu dana mislima koje ti pomažu rasti. Kad budeš ne raspoložena ili zbunjena, pokušaj se smijati samoj sebi. Smij se glasno, smij se puno s tom ženom koja se brine, muči se i misli kako su njeni problemi najvažniji na svijetu. Smij se nad tim jadom jer u tebi se očitava Majka, a još uvijek vjeruješ kako je Bog muško i kako je krcat pravilima. Ako bolje pogledaš, većina naših pravila svodi se na to da moramo slijediti pravila.
Usredotoči se.

...usredotoči se na disanje. Tim putem, kroz tvoj nos, ulazi Majčin snop svjetla. Osluškuj kako ti srce kuca, slijedi misli kojima ne možeš upravljati, svladaj potrebu da brzo ustaneš kako bi radila nešto „korisno“. Sjedi po nekoliko minuta dnevno i ne radi ništa, iskoristi to koliko god možeš.

...Zapravo mi se sviđa kad mi muškarac otvori vrata...u mojoj duši piše: „ophode se prema meni kao prema božici, ja sam kraljica.“


Voljela bih te vidjeti kako podučavaš ono što i sama učiš; to je svrha života, otkriče! Pretvaraš se u medij, čuješ samu sebe, iznenađena si što si u stanju činiti....

Ti si ono što vjeruješ da jesi.
Nemoj biti kao ljudi koji vjeruju u „pozitivno razmišljanje“ i provesti cijeli život ponavljajući sebi kako si voljena, jaka ili sposobna. Ne moraš to govoriti, to već znaš. A kad posumnjaš....umjesto da pokušaš dokazati kako si bolja no što misliš, samo se nasmij. Nasmij se svojim brigama, svojoj nesigurnosti.

A sada se vrati i pođi u susret svim tim ljudima koji misle kako sve znaš. Uvjeri sebe da su u pravu; svi mi znamo sve, potrebno je samo vjerovati u to.

Vjeruj!

Skupine ljudi su jako važne... One nas prisiljavaju da napredujemo.

Skupina ljudi upravo te zamolila da ih nečemu podučiš, a to će te pretvoriti u majstoricu.“

Vještica iz Portobella (str.152-154)/Paulo Coelho

Puno pričam sa sobom, no još nisam uspjela sjediti samo nekoliko minuta i ništa ne raditi, umiriti svoj um, svoje tijelo, i samo osluškivati, upotrijebiti svojih pet čula i ispuniti prazninu koje si silno bojim a koje ako se samo malo stišamo - nema.

Sada Je malo bolje poznam...pomislila sam zašto je uopće došla, činilo mi se da nije bila zadovoljna, možda i nije, no meni je nešto ostavila - novome me nečemu podučila. Slučaj koji to nije - imala sve te knjige...

No vjeruj, možeš čitati bilo što drugo, otići na drugi kraj svijeta, na tečaj, radionicu, trening – ako želiš znati, samo ako želiš znati. I ne moraš ništa od toga – ako želiš znati tko si, što si...ako se želiš približiti onome što JEST – Jednom, Stvoritelju, Bogu, Čovjeku, Sebi, bilo koje drugom biću, životinji, cvijetu, moru...prirodi...Majci

Iako sama Reikistica, s mnoštvo tečajeva, jednim od zadnjih: bioterapija prema metodi Zdenka Domančića, s prvim stupnjem autogenog treninga, radionicom anđela...preko nekoliko na temu verbalne i neverbalne komunikacije...niti jednu tehniku ne želim obezvrijediti, meni osobno sve pomažu i dobro su došle...ipak, želim ti reči da možeš otići na seminar poslovne komunikacije i pozorno slušati, možeš razgovarati s anđelima, otići na Reiki, biti uz Sai Babu, proučavati govor tijela i pohađati tečajeve na tu temu i uvijek ćeš čuti isti odgovor – sve je Jedno, i to sve već znaš. Da samo na tren umirim svoju dušu, da se samo na tren usredotočim, sve pokrete tijela o kojima sam slušala na seminarima neverbalne komunikacije znala bih i bez njih, jer se moji pokreti ništa ne razlikuju od tuđih, i sve što ja imam za reći već je rečeno, na isti način samo drugim jezikom. I zato neka nitko ne očajava. Materija nas ne dijeli od onoga što jesmo i čemu težimo, to činimo samo mi, mi osobno.

Jedino što je važno je težnja znanju i mudrosti, da slijedimo svoj put – da ga uistinu slijedimo, bez straha, s puno strpljenja svjesni da nema drugog načina do izlaganja riziku, da moramo upoznati i bol, patnju razočarenjei radost, zanos i ljubav...ili ne moramo ništa, ili nećemo ništa. No onda nas put niti ne vodi na ovakove stranice, zar ne? Nije vrijeme, no doći će!
No kako god...dok god ne promijeniš, i ne prihvatiš ponavljat ćeš iste situacije. Imati ćeš toliko mogućnosti  koliko će biti potrebno da savladaš, uočiš prepreku, izazov i da promijeniš...zato ne boj se da nikuda nećeš stići, biti ćeš svugdje i nigdje u trenutku kada ćeš uistinu biti spreman...

No ipak jedini način da umanjiš svoju bol na svom putovanju jest da prihvatiš da si ovdje sa zadaćom, a ta je traganje za  ljubavlju, mudrošću,  znanjem, za...Jednim, za svojom Drugom Polovicom.

Ili nešto drugo...baš kao i Brida, sutra ću se predomisliti, ili misliti drugo – nebitno, i to je put! I ja ću se jednom za jedan odlučiti!

Čudno je i djeluje kontradiktorna činjenica da smo svi Jedno, da
smo svi jednaki a opet ima nas, tek mali broj koji je "drugačiji". I meni je teško, i svakome koji vidi stvari drugačije, I naprosto se smatra I osjeća drugačijim, no to je zbog razine svijesti, znanja, razumijevanja – prisjećanja svega što smo znali, no zbog moći pobrinuli su se da zaboravimo, a sada sve ono što imamo tako bi rado sa cijelim svijetom podijelili, a svijeta čini se kao da nema... Ipak vjerujem, doba je buđenja, i vjerujem sve više svjesnijih... Na nama je da ostanemo budni i pomognemo drugima da se probude.

Čitatelju, a čitatelj sam ja...ja sam čitatelj!
 

OM NAMAH SHIVAYA BABAJI