O MEMORANDUMU SRPSKE AKADEMIJE NAUKA

I UMETNOSTI

jesen 1986

　

　

　

　

Memorandum srpske Akademije nauka objavljenj

 

je 1986 godine i prema mnogim navodima koje je moguće pronaći u dnevnoj štampi jedan od njegovih autora je i veliki srpski pisac Dobrica Ćosić.Među nama Hrvatima ovaj Memorandum je poznat po tome jer je prema njemu navodno zacrtana granica Velike Srbije koja je na zapadnim granicama trebala ići linijom Virovitica-Karlobag. Međutim ja odmah moram da kažem da se u Memorandumu nigdje izričito ne navode takva razmišljanja izuzev onih da je historijsko pravo Srba briga oko nacionalnoga identiteta svih Srba bez obzira u kojoj republici živjeli. Prema tome gledajući sasvim dosljedno ovaj Memorandum ne koincidira sa Načertanijama Ilije Garašanina iz 1844 godine gdje je on iznio svoju ideju Velike Srbije koja je trebala ''priljubiti'' čitav srpski narod u jedinstvenu balkansku državu prema uzoru na srednjovjekovnu srpsku kneževinu tvoreći tako srpski pijemont unutar kojeg će biti ostvarena državotvornost svakog balkanskog naroda. Već i zbog činjenice da se Memorandum izričito poziva na Avnojevska načela i u tom smislu on dosljedno ostaje na pozicijama jugoslavenskoga unitarizma u kojem je jugoslavenska federacija bila pojmljena manje više kao ''nacija boljih ljudi'' kako je to jedared rastumačio Predrag Matvejević. A koji su to ''lošiji ljudi'' i koje su to ''nacije losijih ljudi'' ostaje nam danas da deduciramo iz naših proteklih prilika. I tu je dat jedan opsežan povijesni prikaz razvoja ekonomskih i političkih prilika u bivšoj Jugoslaviji i teškoće na koje nailazi kurentna jugoslavenska politika u razriješavanju ekonomske i socijalne krize.I ja bih se u mnogim elementima ove analize doista mogao i složiti sa autorima Memoranduma. Istina je da je sam Memorandum svojevremeno podigao dosta prašine među političkim ljudima bivše države mada se on ni po čemu značajno ne razlikuje od ostalih manje ili više poznatih Ćosićevih navoda.U tom smislu ovaj je Memorandum ostao i dalje na zasadama srpskoga nacionalizma kojeg je Ćosić ranije 1983 godine elaborirao u svojoj knjizi Stvarno i moguće koja se vise ne spominje u popisu literature ovoga autora. Najvažnija teza ovoga Memoranduma kao i ostalih Ćosićevih stajališta bila je tvrdnja da federativni sistem kod nas u ustavnoj varijanti Ustava iz 1974 godine podstiče nacionalizam. Pri tome su se posebno isticali događaji na Kosovu koji su trebali biti dokaz neprimjerenosti našega ustavnoga modela i neprimjerenosti institucionalne uredbe nacionalnih odnosa u jugoslavenskoj federaciji. Ova teza postavljala je problem ustavne pozicije Srbije i nacionalne konstitucije srpskoga naroda u okviru postojece socijalističke države. Mnogi su smatrali da je ustavna pozicija pokrajina Kosova i Vojvodine takva da onemogućavaju Srbiju da se konstituira kao suverena federalna jedinica odnosno kao država ravnopravna sa ostalima. I dobrim dijelom autori Memoranduma u ovome pitanju bili su u pravu. Međutim oni nisu bili u pravu stajalistima da dijelovi srpskoga naroda koji žive u drugim republikama nemaju pravo kao i ostale nacionalne manjine da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organiziraju i da zajednički razvijaju jedinstvenu kulturu svoga naroda . Jer je baš bilo upravo suprotno barem što se Hrvatske tiče da se u osnovnim školama učila čirilica i da su generacije hrvatske mladeži bile obrazovane i u srpskom jeziku i čiriličnom pismu u okviru nastave hrvatskosrpskoga jezika. Ovo faktičko stanje hrvatski ekstremisti su kasnije zloupotrijebili navodima kako se u Hrvatskoj decenijama učio ruski jezik i kako je ruski jezik bio nametan kao sredstvo saobraćanja mada je istina da od sukoba sa Informbiroom 48 godine u Hrvatkoj uopće nije postojalo naučavanje ruskoga jezika izuzev u jezičkim gimnazijama i na Sveučilištu. Drugi momenat jeste jedna pretenciozna statistika kojom se barata u ovom Memorandumu. Tako se za potkrijepe teza o teškom položaju Srba u Hrvatskoj i drugim republikama navode podaci da je njih 1948 godine bilo 14% u ukupnom sastavu stanovništva Hrvatske dok je prema popisu iz 1981 godine taj broj pao na 11%. Ja ovdje odmah moram da kažem da smo mi u Hrvatskoj bili poučeni statistikom koja je bila prezentirana u Enciklopediji leksikografskoga zavoda o 17% Srba u ukupnom sastavu stanovništva Hrvatske i statističkim navodima da se taj broj kretao preko 20% do rata 1991 godine. Pri tome treba imati u vidu da su oba ova podatka imala u vidu ''realne'' odnose znači i one odnose koji su ostali skriveni u statističkom ažuriranju. Što ja pri tome zapravo mislim? Pa ja mislim da smo mi u Hrvatskoj živjeli jedan jako lijep i konforan život dugo vremena bez obzira kojoj naciji pripadali i da je ovaj statistički pad o kojem govori Ćosić samo dolijevanje ulja na vatru jer nije u Hrvatskoj bilo riječi o nikavim progonima Srba nego o sasvim suprotnoj činjenici da su se Srbi u velikom broju nacionalno izjašnjavali Hrvatima sa kojima ih nisu dijelile nikakve kulturne niti jezičke barijere. I od ovoga podatka o preko 20% Srba u ukupnom sastavu stanovništva Hrvatske jedna trećina njih se opredjeljivala kao Hrvati koji su kulturno bili jedinstveni sa ostalim većinskim stanovništvom. Međutim nije bilo riječi o nikakvoj ''asimilaciji'' Srba u latinski ambijent nego je bilo riječi o jednom velikom optimizmu mladih ljudi Hrvatske da mogu živjeti slobodno i u zajedništvu sa svojoj Srpskom i Hrvatskom braćom. Isti ili sličan slučaj je i danas kada se u kategoriji Hrvatskih pravoslavaca njih 90% opredjeljuje kao Hrvati. Drugi momenti predstavljali su egzodusi i migracije Srba iz Hrvatske za koje bih ja mogao reći da su bili ''uobičajeni'' jer su iste egzoduse prolazili i sami Hrvati u svojim potragama za sretnijim i berićetnijim životom. Danas je nakon rata na prostorima Balkana međutim slika o učešću Srba u ukupnoj strukturi stanovništva u Hrvatskoj takva da je njihovo učešće palo od preko 20% na svega 4,5% ukupnoga sastava stanovništva Hrvatske prema popisu stanovni

štva iz ove 2011 godine.

Koliko je oficijelna socijalna znanost

 

u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji odbacivala ovu problematiku kao'' manje bitnu'' odnosno kao onu koja bi trebala biti dostupna jedino profesionalnim političarima od zanata odnosno ''starim kadrovima'' kako se javnost ne bi uzbudila i uzbunila najbolje pokazuje moje istraživanje kao i istraživanje kolege Santrića koje je objavljeno 1989 godine u Zagrebu u knjizi pod imenom Vrijeme odustajanja. Na velikom uzorku zagrebačkih srednjoškolaca i studenata pokazalo se da je mlada generacija u Hrvatskoj držala međunacionalne odnose šest puta značajnijima nego stara generacija i to indexima 2 odnosno 12. Od toga 53,9% Hrvata izjasnilo se religioznima dok su se Srbi izjasnili u 21% a Jugoslaveni 27,6%, a s obzirom na stavove prema rješenju nacionalnoga pitanja 48,8% ispitanika prihvatilo je federativni koncept, 32,4% konfederalni a svega 18,8 unitarni koncept. S obzirom na stavove o poželjnom odgoju nacionalnih osjećaja 61,6% ispitanika smatralo je da pored zadržavanja osjećaja pripadnosti svojoj naciji treba razvijati osjećaj pripadnosti Jugoslaviji , 19,5% smatra da treba razvijati osjećaj pripadnosti svojoj naciji kao bitnom elementu povijesne tradicije a svega 18,5% smatralo je da treba prevladati nacionalne razlike i težiti stvaranju jedinstvene jugoslavenske nacije. S obzirom na problematiku Kosova velika većina mladih u Zagrebu u 80% slučajeva držala je i rasuđivala na način naših službenih stajališta dok se svega 16,8 % uzorka izjasnilo da su albanski zahtjevi za vlastitom republikom ili otcjepljenjem opravdani i posljedica eksploatiranosti te pokrajine a nemiri opravdani revolt zbog nagomilanih problema u pokrajini.

 

Prema tome mogli bismo slobodno reći da je Memorandum u bitnome generirao one negativne nacionalne osjećaje i poljuljao odnose povjerenja i solidarnosti između hrvatskih Srba i Hrvata koji ce negativno prevagnuti u godinama koje slijede i dovesti do nezapamćene nacionalne tragedije čije posljedice osjecamo svi i dan danas. Po mom skromnom mišljenju bilo bi za nas sve daleko bolje da taj Memorandum koji je doživio toliku popularnost u najširim slojevima našega društva nikada nije vidio svjetlost dana. Ovako danas možemo samo kukati nad jednim literarnim pokušajem koje je htjelo imati estetičku i političku valjanost a zapravo bilo političkim uvodnikom za dugogodišnja stradanja naših naroda duž čitava Balkana.

　

　

zlatan gavrilović kovač