Izvor svijesnosti se nalazi u središtu nas samih u najskrivenijoj i najbranjenijoj točki našeg postojanja, u drevnom labirintu, nazvanom rodnicom duše. 

Ako u njegovom središtu, vjerujući u davni mit, sjedi skriveni Minotaur koji ubija sve želje, zvijer koja ždere snove, čudovište koje nam krade snove, pustimo  da ljubav pronađe put u taj skriveni dio duše.

Dedal, graditelj prvog labirinta, je lijepoj Ariadni, kćeri kralja Minosa, poklonio neraskidivi končić pomoću kojega je Tezej stigao do središta, usmrtio Minotaurusa i pronašao put ka izlazu. 

U jednom svom eseju Andre Gide uspoređuje drevni Dedalusov labirint sa ljudskom svijesnosti, labirint  u koji je umjesto Ariadnine niti prosuo narkotične mirise, zbog kojih se izgubi snaga uma i mogućnost pravilnog osjećanja osjećaja.

Kada uđem u moj misaono- osjećajni labirint osjećam snenost i ponekad malaksalost u želji i žudnji za spoznajom. Tada pozivam Sofiju, majku svijetlosti, da mi osvjetli put do središta duše i učini od njega kultno mjesto moga života. Moj labirint postaje teatar u kojem Ljubav pleše ljubavni ples i stiže sama do Minotaura da ga ubije snom koji još uvijek sanjam.  

Ljubav opsjevana, opisana, sanjana, ali nikad dosanjana, ljubav taj vječni izazov, neuništivi poticaj, vječni uzrok, ljubav ta čudesna energija postaje doista Ariadnina nit na putu ka središtu i izlazu iz misaono- osjećajnog labirinta.

Osluškujem njen zov i lutam epohama, tražim istinu naše istine o porijeklu. Iznenada čujem stihove božanske komedije i sjedinjenjujem se s Danteovim davnim snom. Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta prepoznaje ljubav u osmjehu žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla, tamo gdje se mješaju svijetlost i tama, daljina i blizina i nestaju granice stvarnosti.

"O gospo što mi nadi snage daješ i koja radi moga spasa pati, te ostavi u paklu svoje trage, toliko stvari svih kolike shvatih od tvoje vlasti i tvoje dobrote, priznajem, moć i zanos su mi dati."

Gospa se zagonetno smješi i stihovima potvrđuje njegovu želju.

"Kad obadvoje djece Latonine, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa prolaz neboslona čine, koliko je od točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svatko i novu polukuglu reže."

To blizanci Diana i Apolon ljubavi šansu daju, postaju polutke koje se već tisućljećima traže. 

"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."

Ljubav iznikla iz davnih mitova, ljubav sjedinjena u renesansnoj božanskoj komediji, ta ljubav nas brani od okrutnosti života i Minotaurusa koji neotkriven vlada još uvijek u dušama mnogih. 

Pružam ruke i ljubav me nosi kroz krugove isprepletene nitima svijesnosti o njenom postojanju. Spojene duplom zlatnom spiralom genetskog nasljeđa Ljubav i ja slijedimo Ariadninu nit i uranjamo u središte univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje. Tu čujem šumove beskrajnog mora i nestajem u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote.

Napustila sam čvrstinu materije, oslobodila se okova nepostojanosti i krenula u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju.

S Parnasa dopire pjesma Muza i budi u meni apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdim, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, sve pretvara u svjetlost punu zlatnih niti koje me sjedinjuju sa svetom spiralom univerzuma, sa onim dugo traženim djelom moje svijesnosti. Ljubav okrunjena jedninom mog istinskog postojanja. 

Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, on i ja nestajemo u ljepoti osjećaja.

Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo.

Sjetih se Botticceli-evih i Dali-evih ilustracija " Božanske komedije" .

Ono što je Botticceli zamišljao anđelima sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav.

Orionovo sazvježđe se pretvara u sliku Dalievih Jakobovih ljestvi koje nas vode u san i mi osjećamo u sebi osmišljenu energiju, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni.

Danteova davna ljubav se budi i gori nadom i vjerovanjem. U vječnom svjetlu kroz koje prolazimo ćutimo beskonačnost i ljepotu postojanja.

"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." čujem glas neba.

 

"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijezda." pomislih gledajući prema istočnom nebu.

Tamo se doista rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani. Čuju se nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba. 

 

Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo.

Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i vjerovanja. Oslobodili smo se religije koja nas je odgajala i oslobodili smo se osjećaja straha, jer strah je ostao kao zla kob iza nas.

Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla. 

Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali.

Iako se u osamnaestom pjevanju Danteovog raja pojavljuje veliki orao, mi ga na ovom putovanju nismo sreli. Orao je ptica u kojem se sve zrcali, velika ptica u kojoj žive sve ptice. Za Dantea je veliki orao Bog, u čijem perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi. Mi vidjesmo samo veliko svijetlo i siluetu želje, siluetu vječne LJUBAVI.

Slušam tonove sna i osjećam tu veliku istinu u bojama svijetlosti koje me okružuju.

U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotava oko nas.

Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi mi poletjesmo u visinu, u beskraj Danteovog sna. Kružimo kao velika ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su nam pripisivali.

Mi trajemo snom jer smo obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama,  mi nosimo vječnosti u sebi. Ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer ovo je naše novo vrijeme, vrijeme bez tame nametnutih nam grijeha.

Ljubav je doista najčudesnija energija, onaj tko ju osjeti u sebi taj je ušao u središte rodnice svoje duše, u dubinu svoga srca, u svijesnost postojanja. Taj je uspio odvojiti jastvo od sebstva, taj zna da je u sebi samom pronašao, taj nikada dovoljno objašnjeni Raj, to vječno željeno kraljevstvo nebesko.

Živimo LJUBAV je ljubav je sve!