Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti i nekog novog sna koji mi obuzima cijelo biće. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu vjerujući u zaborav, želeći ga. Vratih se jedne jeseni i prošetah trgom cvijeća.
Zaboraviti ljubav?
Tu nema zaborava, prava ljubav ostaje latentna vatra u univerzumu osjetilno- osjećajnog u nama.
LJUBAV, daj čudesni osjećaj je najljepši poklon samome sebi, ona je osjećaj koji nikada ne prestaje niti napušta, osjećaj koji hrani i grije, najsvjetlija zvjezda na noćnom nebu.
Moja vizija ljubavi te večeri oživi u svim njenim nijansama. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama. Osjetih je u povjetarcu i mirisu jeseni, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća.Svijet koji je izgubio dušu je samo loša kopija onog nekada idealnog modela. Takav svijet se vraća u kaos, u vrijeme prije vremena. Božanski osjećaj postojanja u svijetu snova dok oko mene tutnji život, je bila tajna želja mog djevojačkog srca. Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života. Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas.
Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom. Prestadoh vjerovati u čvrstinu materije i ulazeći u labirint kristalnog svijetla moje svijesti, u svijet stvarnog postojanja vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma. To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu. Osjetih želju za sređivanjem zbrkanih misli iz kojih je počelo proizlaziti moje osobnog osjetilno- osjećajnog bogatstvo. Predadoh vlast snazi mog utjelovljenog uma, udomih sve želje i težnje i osjetih sjedinjenje svih energija u početak mog sazrijevanja u ženu koja uistinu voli. Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, mi sada izgleda kao rijeka optičkih varki u kojoj svjesna zabluda i bezbroj laži određuju smisao i stav. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi ljubav i treperenje života. Ljubav ta latentna vatra vječnog postojanja, osjećaj koji je godinama tinjao iza mojih misli, buknu te večeri u meni plamenim jezicima i ja sretna utonuh u ljubučasti san.
Dali je moguće zaboraviti LJUBAV?
bglavac
irida
edin.kecanovic
