Diana i Bacchus spojeni u kristalnu kuglu iz koje izranja, mojim osjetilima, dostupna priča o početku

Bilo je to poslije spajanja zemlje i neba, u onom davnom dobu kada se rodilo vrijeme, kaže priča. Tada su bogovi vladali univerzumom, a čovjek još nije postojao, tada je sudbina bila nepoznanica, a ljubav se još nije rodila ljepotom. Zbacivši oca sa prijestolja Kronos, Bog vremena zavlada svijetom i poče stvarati djecu koje se u svojoj pohlepi za vlašću i bojao.
"To je bilo prije nas."reče Diana
"Bilo je kao i u vremenu kada su gorile lomače. To se ponavlja u svim vremenima, vrijeme proždire one kojih se boji" reče joj tužno Bacchus
"Ali uvijek prežive oni koje je dotaknula Sofija svojom blagosti skrivenoj u snazi ljepote misli koje oplemenjuju."
"Zeus je jedino Kronosovo dijete koje je preživjelo tadašnji masakr. Čuvan nimfom Idejom, hranjen mlijekom božanske koze, Amalteje, on se uzdignu na Olimp i stvori carstvo u kojem smo mi rođeni"
"Bog vremena je protjeran na daleki otok i tamo zaustavljen u trenutku traje već eonima, jer tamo vrijeme ne prolazi i on sam sobom sebi vlada i stvara čovjekovu prolaznost"
"Mi rođeni od njega, njegovom snagom stvaramo svoje vrijeme i trajemo u njemu. Mi volimo svoj i tuđe trenutke, mi slavimo i ludujemo, mi štitimo i djelimo."
"Sjećaš li se one davne Gozbe na Olimpu, kada je Zeus zadnji put promjenuo svijet?"

U kristalnoj kugli postojanja vidjeh Olimp.
Bogovi sjeđahu za svečano postavljenom trpezom. Gozba je trebala početi, ali njihovi tanjuri bijahu prazni, a čaše čekahu nektar.
"Nedostaju nam dvorjani." reče jedan od bogova
"Tko su oni?"upita Diana
"Kakovi bi oni trebali biti." upita Bacchus
"Drugačiji od nas."
"Kako to misliš?"
"Ne smiju biti vječni, moraju se mjenjati i razmnožavati, mora ih biti uvijek više da bi nama bilo lakše."
"Kako bi po tvom mišljenju trebali izgledati?" upita Diana
"Da bi nam dobro služili trebali bi sličiti i na Dianu i na Bacchusa, morali bi biti pokretni, imati ruke da nam ispunjavaju želje, mogućnost pamćenja, ali ne smiju samostalno donositi odluke." reče Zeus

I odjednom se iz univerzuma odvojiše kristalne kugle iz kojih zasja svjetlo života. Dvostruko biće bi stvoreno. Djevojačkomladićko tijelo puno snage otvori gozbu donoseći ambroziju i nektar na okićene stolove. Kristalna kugla puna zajedničkog sna je hodala naprijed i nazad, donosila i odnosila đakonije ispunjavala želje bogovima.
"Kako si ih stvorio?" Eros upita Zeusa
"Od sunca i mjeseca da predstavljaju planetu  planetu na kojoj će živjeti."
"Kako ćemo ih zvati."
"Ljudi."
"Kako će razlučiti dvojstvo u sebi, kako će znati tko su."
"Oni će zauvjek ostati biverzum u univerzumu." reče Zeus zagonetno
"Hoće li oni živjeti vječno?"
"Oni nisu bogovi, oni su prolazni kao i sve u prirodi. Jedino će njihova energija ostajati, njima nevidljiva, ali mi ćemo ih dalje spoznavati. Kada umre jedna polovica druga će tražiti svoju novu polovicu da ostvari ponovo harmoniju svog bića i da traje u vremenu."
"Koju polovicu će tražiti?"
"Onu koja im nedostaje."
"Zašto će umirati?"
"Zato što neće biti bogovi i neće shvatiti našu moć, ali će poželjeti biti kao i mi. Oni će nas početi ismijavati, a ja ću, čim ih stvorim, uništavati harmoniju koja je za naš opstanak opasna."
"Što će ih ponovo spajati?"upita znatiželjno Bacchus
"Energija." reče Zeus
"Koji njen oblik?" Bacchus je već polako bio nestrpljiv
"Ljubav." odgovori brzo Eros
"Jedino oni koji to shvate će istinski postojati." odgovori Zeus
"Što će biti s onima koji ne osjete ljepotu postojanja."
"Vrijeme će nama i njima pokazati istinu."
"Koje vrijeme?" upita Diana
"Ono koje osjete u sebi će ih braniti od proždrljivosti boga vremena." reče Zeus gledajući prema dalekom otoku na kojem je vrijeme stalo.
Svjetleće kugle dvostrukog bića se počeše razdvajati i rađati puk, a vrijeme postade jedno od glavnih lica drame ljudskog života, proždrljivo vrijeme koje će uništavati čovjekova djela i njega samoga.

"Kad vidje kako vrijeme iznakazi okrutnom rukom bogatim i davnim ljetima ponos, gorde kule zgazi
i zubim zgloda natpis pločam slavnim." šapnu Diana
"Vrijeme će doć i otet ljubav moju:Ta svijest ko smrt je moram suze liti, jer imam što se bojim izgubiti." automatski nastavi Bacchus
"O, vrijeme, koje brzo uništavaš stvorene stvari! Koliko si kraljeva, koliko si naroda uništilo! Koliko je država i raznih zbivanja prošlo redom od trenutka kad je ovde propao čudnovati oblik one ribe, koja pobjeđena od vremena strpljivo leži u skrivenosti; golim kostima ono je dalo kostur i oslonac planini koja se nad njom uzdiže." šapnu Diana
"O čemu smo sada govorili?. Čije su to riječi?" upita iznenada Bacchus
"To su citati iz Shakespearovih soneta."
"Oooooooooooooooooo, to je nešto drugo." reče Baccus veselo i nastavi

"O, vrijeme, proždiraču stvari, i zavidljiva starosti, vi uništavate sve stvari zubima vijeka, i polako sve stvari poguravate u sporu smrt! O, vrijeme, proždiraču stvari, o zavidljiva starosti, kroz koje se sve vari."
"To nije Shakespeare moj dragi ljubavniče, to je Leonardo da Vinci."
"Što si mi htjela reći citatom?"
"Htjela sam ti reči da je ljubav, istinska i prava, jedina energija koja pobjeđuje vrijeme."

"Gledanjem - oči su za danas pune,
Gledaj i sutra opet kao sada,
Neka ti ljubav drijemanjem ne trune." izrecitira Bacchus
"Bilo da surovi prizor il'pak mili posmatraju oči, brdo, ili more, nakazu il'biće lijepo, vranu ili
goluba, one ih u tvoj lik pretvore."nastavi Diana

"Ali šalu na stranu, to je bilo vrijeme kada je ljubav bila uzrokom ratova, ubistava i umiranaja."
"Zar to nije bilo uvijek tako?"
"Imaš pravo, ali bogovi s Olimpa su oslobodili energiju koja krivo usmjerena može biti i uzrokom nesreće."
"Zeus je stvorivši duplo biće osudio čovjeka i na biseksualnost ako nije spoznao da je harmonija sjedinjavanje suprotnosti."
"To nije nesreća." reče mu Diana smješeći se
"Ali to nije prava harmonija, to nije rađanje ljepote nego nagomilavanje nedohvatnog sna."
"I san je ponekad dovoljan za sreću."
"To onda može biti i spoj dobra i zla" reće tvrdoglavo Bacchus
"Zaboravljaš energiju sa izvora, zaboravljaš da ona rađa ljepotu i postaje mostom istini koja iako je bolna nikada nije zla."

"Noću ću prirediti talijanske maske, slatke govore, komedije, Ijupke predstave. Na dan kada kralj iziđe u šetnju, svoje paževe ću prerušiti u šumske nimfe; moji Ijudi koji pasu na pašnjacima kao satiri, igraće na jarčijim papcima po antičkom uzoru. Ponekad opet divni mladić s oblicima Dianinim, čija će kosa pozlaćivati tečnu vodu, s niskama bisera oko nagih mišića, s maslinovom grančicom u razigranim rukama, koja zaklanja ono što je uživanje za muško oko, kupaće se u obližnjem potoku. Drugi Aktaion koji viri kroz grmlje, urečen od gnjevne boginje, bježati će kao zec i napraviti će se da umire kada ga obore lajući psi." iznenada reče Bacchus.

"To je Marlow i njegov Eduard II. Kakve to veze ima s našim razgovorom?"
"To je dokaz da smo i mi često opisivani kao dvospolci, da smo ljudskom umu bili nedohvatni, a naše postojanje neshvatljivo. Sjeti se slika na kojima smo Aktaion i ja bili slikani ljepotom tvojih oblika" reće joj bjesno Bacchus.
"Jedino ljubav, može pobjediti Zeusovu daleku namjeru." odgovori mu Diana mirno
"Jesi li ti stvarno bila zaljubljena u Oriona" iznenada je upita zaljubljeni bog vina.
"Ti si u to vrijeme drugovao s Thaliom i stvarao početke svijeta za tvoje utjelovljenje"
"Znači istina je"
"U njegovim očima sam vidjela Sofijin znak, prepoznala daleko svjetlo početka i osjetila uzbuđenje."
"Cijela priča je prekratka, da bi to stvarno bila ljubav. Gdje se to dogodilo?"upita Bacchus uvrijeđeno
"To se dogodilo na trgu cvijeća u trenutku kada sam poželjela otkriti tajnu nastajanja ljubavi."zagonetno će Diana.

"Tada nije bilo trgova cvijeća." ustraja Baccus
"Bio je proplanak pored šume, velika livada puna tek otvorenih pupoljaka. Pričinilo mi se da vidim izvor ljubavi."
"Pričinilo?" Bacchusov glas je već bio ljutit
"Da to je bila zabluda. Željela bih da mladi ljudi uistinu osjete gdje je izvor njihove ljubavi."Diana pokuša promijeniti temu.
"I gdje je izvor?"
"U očima boje sna."
"Što ti sada vidiš u mojim očima?" ustraje Bacchus
"Vidim neosnovanu ljubomoru."
"Neosnovanu?"

"Orion je bio zanos u trenutku osame, sreća jednog sumraka ovjekovječena na jesenjskom nebu, a ti si dragi moj ljubavniče ljubav."
"Koliko, koliko si ih imala, tih trenutaka osame?"
"Čitaj mitove, prouči mitologiju pa ćeš saznati šta su smrtnici u stanju izmisliti" skoro ljutito će Diana.
"Orion je istina"
"Ti si sada već polako dosadan"
"Ja sam samo malo lud i još uvijek zaljubljen" odgovori zadovoljno Baccus
"Mlada žena čeka na nastavak obećanog puta po prošlosti" reče mu iznenada Diana
"Koja mlada žena?" Baccus će zainteresirano.
"Ona koja još uvijek luta i traži oči boje sna." Dianin glas je postajao ozbiljan
"Misliš na moje oči." veselo će bog vina.
"Na oči mladog pjesnika u kojem ti živiš."
"Pa ta mlada žena si ti." Baccus ju je gledao očima boje sna.
"Ja živim u njenom tijelu." boginja lova je postajala sve ozbiljnija.
"Nauči je da sama traži istinu"
"Pa ona zna mitove, morala ih je učiti u školi, ja joj moram pokazati onaj dio istine koju pisci nisu saznali, a povjesničari je se već tisućama godina ne dotiću"
"Hoćeš li joj odati tajnu Olimpa i Panteona?"
"Zar ne misliš da je polako vrijeme da se rehabilitira Giordano Bruno?"
"On je rehabilitiran" u Baccusovom glasu se osjećalo nestrpljenje i nemir.
"Da to su učinili crkveni oci, ali u čovjekovom srcu ti isti njeguju još uvijek strahove" ustraja Diana.
"Draga moja boginjo ti hoćeš promjeniti svijet"
"Mi trajemo kao velika tajna od njegovog postanka, zar nije došlo vrijeme da i sebe rehabilitiramo"
"Mi smo bogovi i tako smo vječni"
"Mi smo samo njihova misao o bogovima, nas su oblikovali pisci, ovjekovječili slikari i skulptori, a puk je vjerovao u našu a ne svoju moć."
"To je nekima odgovaralo"
"Da istim onima koji su spalili Giordana" odrešito će Diana.
"Tko je bio Orion?"
"Opet ti s tvojom banalnošću razbijaš trenutak"
"Tko je bio Orion?"reče tvrdoglavo zaljubljeni Bog
"Lovac iz Böotie, ljubavnik boginje svitanja, zanos trenutka, sreća jednog sumraka, zaljubljenost koja se već tisućama godina ponavlja u srcima mladih, slučajni susret na rubu šume, susret koji se nije pretvorio u ljubav"
"Jesi li ga ubila"
"On je otišao tajno, kao što je i došao u moj trenutak. On je bio prije tebe i došao je ponovo tobom u moj život, ti si postao ljubav, ali to sam ti već rekla"
"Čije oči sjaju na jesenjem nebu?"
"To su oči neba, osvjetljene svjetlom nad svjetlima, nad njima bdije Sofija"
"Svjetlo nad svjelima je skriveno iza ogrtača zemlje, izašlo iz tame neznanja i postalo Zeus, Jupiter i Bog?"
"Da dragi moj ljubavniče, to je na koncu za puk postao veliki Bog zbog kojeg su gorile lomače"
"Mislim da je stvarno došlo vrijeme da se probudimo iz ovog dugog sna." reče ljutito Bacchus.
"Mi ga sanjamo zajedno i naš san je najljepša priča koju još nitko nije napisao. Ja jedino želim da, tvoje i moje utjelovljenje, dječak i djevojčica sa izvora vode koja dolazi iz zemlje osjete naše postojanje u sebi, da dokažemo da Giordano nije uzaludno umro nasilnom smrti"
"Šta će onda biti s nama?"
"Mi ćemo onda stvarno živjeti u njima i prestati lutati vremenom"
"Njihova tijela su prolazna"
"Zar ne osjećaš da mi ne posjedujemo tijela, zar nisi shvatio zabludu u kojoj nepostojimo već milionima godina. Mi smo tamna tvara i tamna energija univerzuma. Naša tijela su samo slike i ako se stvarno ne udomimo u prolaznosti njihovih tijela ostaćemo slike i skulpture koje će i dalje krasiti muzeje i galerije"
"Tu postajem malo sebičan i pitam se što će biti s nama poslije njih." šaljivo upita Baccus
"Mi smo misao, energija koja ne nestaje, mi smo ostali poslije svih propadanja svijetova izdigli se poslije svih velikih praskova, mi smo energija koja uvijek iznova stvara život." još uvijek ozbiljna u svojoj namjeri Diana pokuša produljiti razgovor.
"Što je s drugim božanstvima, što je s Muzama........"
"Ti i ja smo preslabi za cijeli svijet, mi smo dio cjeline, zajedno s njima smo ono nepredvidivo i ne izračunjljivo u miniverzumu ljudskog uma." mirno mu odgovori boginja.
"Sjećam se mojih dugih diskusija s tvojim bratom. On zastupa racionalnost punu prividnog mira, a ja sam za opuštenost i san. On teži potpunoj samospoznaji, a ja volim misteriju onog nepredvidljivog u sebi."
"Jedan starac je davno prije Giordana umro za ideju tvrdeći da su aplonizijsko- dionizijski osjećaji dio čovjekove čudi, a ne volja bogova." reče Diana negirajući i svoju i Baccusovu snagu.
"Misliš na onoga o kojem je pisao Platon."
"Sokrat je isto umro za ideju, jer isto kao ni Giordano nije uspio dokazati da mi živimo u tjelima smrtnika i da bez njih ne bi bilo ni nas." odgovori mu Diana
"Mi smo, prije njega sjedili podno Parnasa i tkali osjećaje mislima i snom. Tvoj brat je s Muzama stvarao poeziju misli, dok je Afrodita prosipala ljubav u Erosove sne. Ja sam uvijek tražio tebe da bih shvatio magiju moje razuzdanosti. Kada si onog podneva dojahala u moj život sjediniše se sve niti univerzuma u prekrasnu simfoniju ljubavi." sneno će Bacchus
"Tisućljećima čekam na ovu rečenicu." reče sretno Diana