Ovo je slika s promocije moje knjige"Umijeće svakodnevnog pokreta" koja je održana 09. 11. 2006. u Novinarskom domu u Zagrebu. Moj suprug, glumac Zdenko Jelčić je svojim umijećem prezentirao moju ideju o umijeću svakodnevnog pokreta, a moja majka Vesna je bila sretna zbog "rođenja" knjige. Ja sam te večeri bila samo uzbuđena.

Stvarajući okvire za razvijanje metode umjeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta:

• Svijest o pokretu u dimenziji njegovog poimanja.
• Svijest o pokretu i emocionalni izraz
• Svijest o pokretu u dimenziji svijesti o tijelu.
• Svijest o pokretu i prostoru, u dimenziji vremena
  

Umjetnici renesanse su nam u pravom smislu otkrili perspektivu i time omogućili svjesni doživljaj treće dimenzije.
U baroknim skulpturama smo se sreli sa doživljajem i izrazom ljudskog pokreta. Einstein nam je dimenzijom vremena promjenio odnos prema prostoru, a kvantna je teorija otvorila nove mogućnosti spoznavanja sebe samoga i odnosa između mozga kao ustroja i uma kao procesa.Tako obogaćeni znanjem, onih koji su bili prije nas, možemo pronaći i osjetiti mjesta unutar tijela gdje se smjestio naš utjelovljeni um, mjesta u kojima su zatomljene mogućnosti stvaralaštva, pa budeći ih, doživjeti četverodimenzionalnost naših pokreta, spoznati mnogostranost naše samosvijesti i naše spoznaje pa tako u osobnom vremenu osjetiti dinamiku svojih pokreta i svoj ritam, a onda ljepotom pokreta osmisliti svoje djelovanje u svijetu u kojem živimo.
Tek kada svjesno spoznamo posjedovanje utjelovljenog uma, možemo osjetiti lakoću postojanja, iz koje, u nama samima, umjeće pokreta samo od sebe raste.

Što vas očekuje u mojoj ordinaciji?

Čovjek mučen bolovima u sustavu za pokretanje gubi osjećaj za tijelo, pokret i vrijeme. Geometrija njegova tijela se narušava. Prostor u kojem postoji se sužuje i postaje krletka u kojoj se obim njegovih pokreta sve više smanjuje, a njegova osjetila, osim osjetila za bol, gube sposobnost prihvaćanja ugode iz svijeta u kojem živi. Ljepota zalaska sunca, cvrkut ptica, šumovi mora, mirisi lavande i tek procvalih ruža, okusi tek ubranog voća polako nestaju iz njegovog sjećanja jer bol, ta nezvana gošća na slavlju njegovih osjetila, dominira njegovom svjesnom spoznajom. U takovm stanju čovjek prestaje voljeti, nije više znatiželjan, prestaje se čuditi i nadati. U njemu još samo malo tinja želja o oslobađanju od bolova. Čovjek mučen bolovima budan sanja o trenutcima u kojima neće osjećati bolove, ali često ne pronalazi puteve i načine kako taj san ostvariti. Taj san potvrđuje njegovu kreativnost, održava plamičak da se vatra njegovih nadanja ne ugasi.

Ako vas muče bolovi nepoznatog uzroka, ako pokret, naročito ako je to upravo svakodnevni pokret, kao što je ustajanje iz kreveta, odlazak do kupaonice, sjedanje za stol, hod do prodavaonice živežnih namirnica, postaje za vas opterećenje kojeg se želite riješiti sanjajte o izlječenju i nemojte nikada pomisliti da je taj san neostvariv. Potražite pomoć u kineziterapiji.

Ja vas u mojoj ordinaciji želim uvesti u puteve ka ostvarenju toga sna.

Prije nego se odlučite potražiti pomoć kod kineziterapeuta, pozivam vas na misaoni dijalog:

http://sve-sto-vas-zanima-dinaja.blogspot.com/

Terapija hedonizma

Hedonizam je smjer u filozofiji koji nam objašnjava da su osjećaji ugode i užitka najveće dobro i da bi trebali postati idealom ljudskih težnji.
Moju ordinaciju sam u knjizi "Umijeće svakodnevnog pokreta", Kapitol, Zagreb 2006, nazvala izlogom snova jer u njoj uistinu pokušavam uvesti pacijente u san o sebi samome. Pišući ove retke ja se služim očima tijela, duše i materije i pokušavam u sebi osmisliti čudesni prostor moga stvarnog postojanja, koji nazivam vječno trojstvo svakodnevice. Moj um, misaonom slikom, pretvara moj mozak u tvornicu snova iz koje ona, u istinskom trenutku spoznaje, postaje moj najdragocjeniji prostor, moja željena stvarnost.
Tek kada osjetimo tijelo i sve njegove sposobnosti, kada otkrijemo njegove mogućnosti, kada pronađemo i akceptiramo njegove slabosti, tek tada možemo ostvariti promjene na njemu i sjediniti se sa svijetom u kojem živimo.
Najnovija metoda u kineziterapiji se razvila iz principa dinamičke samoorganizacije pokreta.
Po tom principu su, svjesna spoznaja, mozak i leđna moždina, mišići i zglobovi, informacija i odgovor na nju, podsustavi u sustavu čovjek, koji se samostalno organiziraju koristeći osobni ritam i dinamiku pokreta.
Ja, moje tijelo i svijet u kojemu živim, to vječno trojstvo svakodnevice, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja:
Što je to," ja"; Što je to "moje tijelo"; Što to čini «svijet u kojemu živim»?
Razlika između svijeta u kojem živimo, našeg tijela i našega "Ja" je, na prvi pogled, lako spoznatljiva.
Mi se neprestano nalazimo u stanjima koja izražavamo s riječju ja, zamjenicom prvog lica jednine. Upotrebljavamo je ne razmišljajući o jastvu kao svojstvu našega uma, o tom jedino samo našem što posjedujemo. Mi jednostavno govorimo: Ja hodam, stojim, sjedim, ja vidim, čujem, mirišem, mislim, ja osjećam, želim, volim, spoznajem. To su stanja za koja smo sigurni da ih neposredno doživljavamo, jer smo sigurni da hodamo, stojimo, sjedimo, vidimo, čujemo, mirišemo, mislimo, volimo, osjećamo. Sigurni u svoje postojanje tijelom u svijetu koji nas okružuje, mi ne razmišljamo o posredniku koji nam to omogućuje, o našem "ja" koje je energija koja istječe iz još uvijek neotkrivenog izvora i sljeva se, kao tonovi muzike na CD pomoću kojega mi muziku slušamo, u naš mozak pomoću kojega mi hodamo, stojimo, gledamo slušamo, mirišemo, mislimo, volimo, osjećamo. Jednostavno objašnjeno naše "Ja" je muzika, a naš mozak je CD ili povezano s prirodom iz koje smo nastali, naše "ja" su valovi mora, a naš mozak orgulje mora u Zadru koje nam odaju tajnu vječnog morskog gibanja.
Svijet u kojem živimo je prostor oko nas koji spoznajemo vanjskim osjetilima. Vidimo da je on velik i raznolik. Čujemo njegove šumove, mirišemo, osjećamo promjene temperature, uočavamo promjene dana i noći, mjeseci, godišnjih doba. Svjesnom spoznajom da taj svijet postoji, postajemo dio njega, ali nam se još uvijek čini da postoji samo izvan nas.
Osim našega "ja" iz kojeg proizlazi naš misaoni svijet i svijeta oko nas postoji još i svijet našeg tijela.

Tijelo preko vanjskih osjetila /kože, očiju, ušiju, nosa i jezika/ putem samoosjetilnosti kontaktira sa svijetom oko nas, ali je istodobno tijesno povezano s našim misaonim svijetom u kojem počiva naša samoosjećajnost.
Spoznaja tog čudesnog prostora našeg postojanja, vječnog trojstva svakodnevice, izgubljenog u sve većoj količini obaveza i sve bržem tempu života, trebala bi uz pomoć našega jastva, tog prikrivenog stanja naše samosvjesti u kojem se kriju oči kontemplacije, postati običaj, nešto kao jutarnja molitva za tijelo i dušu.
Kako bi trebao proticati dan čovjeka koji, pored svog svjesnog sudjelovanja u poslu koji obavlja, u svakodnevnim aktivnostima u kući, na ulici, u teatru, pri svečanim večerama i ragovorima s prijateljima, želi probuditi u sebi i svijest o tijelu i pokretu i onda uistinu početi uživati u svim datostima njegova postojanja?

Moju ordinaciju nazivam i trgovinom hedonizma jer u njoj želim osvjestiti i osmisliti materiju našeg uma, našega misaonog i emocionalnog "ja" iz kojeg izrasta naš život i misao pretvoriti u stvaralačku snagu, pokret koji će stvarno ujediniti naš um s tijelom i svijetom u kojem živimo.
U mojoj ordinaciji nećete naići na aparate iz teretane, u njoj nema imperativa po kojima se morate pokretati.
Ako se odlučite doći u moju "tvornicu hedonizma" tu vas očekuje svijet u kojem ćete upoznati sebe samoga u labirintu vaših zrcalnih neurona u vašem mozgu.

Jedan primjer iz moje ordinacije.

Poznati švicarski filmski producent Bernard Lang je došao jednoga dana u moju ordinaciju s dijagnozom "artroza koljena". Lječnik mu je predložio operaciju ugrađivanja proteze zgloba, ali je gospodin Lang želio prvo pokušati smanjiti bolove putem kineziterapije.

To je bilo upravo u vremenu kada sam počela osmišljavati metodu "umijeća svakodnevnog pokreta" i pokušavala pacijente motivirati da spoznaju četverodimenzionalnost svog postojanja. To je bilo u isto vrijeme i rađanje moje tehnike 4-D samomobilzacije.

Bolovi iz samog koljena su se već bili proširili na cijelu nogu, gospodin Lang je šepao i izgubio volju za šetnjama, skijanjem, plivanjem. Kada mi je pokazao svoje deformirano koljeno ja sam pomislila da ću morati odustati od pokušaja provođenja moje ideje da se umijećem pokreta može popraviti geometrija zgloba i pokreta. Vidjevši moje zabrinuto lice, Bernard mi je rekao:

"Pokaži mi što ja trebam učiniti da smanjim bolove. Budi moj vodič kroz ovu džunglu osjećaja boli, bjesa i nepovjerenja prema kirurzima."

Tom rečenicom me je ohrabrio i ja sam počela tretman. Naučila sam ga centrirati zglobove nogu i kralježnice, uvela sam ga u svijet njegove svijest o tijelu i pokretu. Tisuće malih koraka pred ogledalom su urodili plodom. Bernard je naučio pri svakom koraku pravilno prenositi težinu tijela na nogu opterećenja i pri tome oslobađati drugu nogu za sljedeći korak. Bolovi su se polako smanjivali, Bernard je pravilnim opterećenjem zglobova cijele noge počeo korigirati i arhitekturu prostora koljena.

"Reci što trebam učiniti da bez bolova donesem bocu vina iz podruma" upitao me je jednoga dana

"Misli na prebacivanje težine tijela na nogu opterećenja."

"Misliš isto kao i kod hodanja po ravnoj podlozi?"

"Da upravo to mislim"

Par dana kasnije Bernard je ušao u moju ordinaciju smješeći se.

"Silazeći niz stepenice sam stavio težinu moga tijela u tvoje ruke."

"I kako je bilo?"

"Donio sam bocu vina iz podruma ne osjećajući bolove"

Danas tri godine kasnije Bernard Lang uopće više ne razmišlja o operaciji i ugradnji proteze u koljeno.