Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu interesirati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Giordano Bruno je bio jedan od prvih antropologa. Njega je svemir interesirao samo u toliko koliko je mogao definirati čovjekovu samosvijest u odnosu na njega. Spoznavajući svoje postojanje u univerzumu čovjek postaje dio njegove beskonačnosti, jer se svemir i svi prirodni zakoni zrcale upravo u čovjeku.
Giordano Bruno nije filozofirao o čovjeku, nego za čovjeka.
Njegova knjiga "O herojskim zanosima" je djelo o poetici i etici napisano za čovjeka. Čovjekova svijest je osnovna energija koja pokret pretvara u kretanje.
Dokaz dinamike misli ne leži u nastajanju linearne spoznaje, nego u spiralnim pokretima koje Bruno naziva metafizičkim pokretima. Zakretanja tih spiralnih pokreta se sužavaju, ali nikada ne dospiju do središnje točke vrtnje. Ta središnja točka je samosvijest, točka iz koje proizlaze sve ostale spoznaje, pa je tako i osnovna spoznaja prostor- vremena.
Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju pokreta iz kojeg smo izrasli i kojim stvaramo svoj prostor i vrijeme. Samosvijest tada spoznaju pretvara u život.
Filozofija Giordana Bruna je tako za mene postala poezija umnoga i iluzije, zasvijetlila kao ideja proizašla iz prepričavanja već rečenog.
"Nijedan poznati mit nije ispričan do kraja, uvijek ostaju mogućnosti iz kojih mogu donositi svoje zaključke, mogućnosti koje tek mojom svjesnom spoznajom dobijaju oblike konačnosti." misli Giordano i među bezbrojnim božanstvima on izabire Dianu boginju lova i slijedi njen trag.
U svom poetičnom djelu "O herojskim zanosima" Giordano Bruno razrađuje mit "Diana i Aktaion" i razvija svoju filozofiju svijesne spoznaje. Diana je za njega personificirana svjesna spoznaja i osjećaj ljubavi za znanjem. On postaje Aktaion, lovac na znanje i želi postati plijenom njene moći, moći znanja i ljubavi.
"Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju, to su skrivene istine koje se otkrivaju, to je nova svjetlost koja će se, usprkos dugoj noći, pojaviti na obzorju." tako Giordano najavljuje buđenje nove svjetske svijesti.
Suprostavljajući se apsolutnosti srednjeg vijeka u kojem je bilo njegovano naučeno neznanje, ignorancija koja čovjeku nije davala mogućnost samostalnog zaključivanja, Giordano Bruno svojim mislima prede Ariadninu nit u labirintu misaono- osjećajnog i otvara put ka ČOVJEKOVOJ svjesnoj spoznaji.
Slijedeći njegove misli spoznajem da snage univerzuma doista drijemuckaju u nama. Ako ih uspijemo probuditi one će se širiti i razvijati u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama nepredvidive sposobnosti, omogućavati nam da izađemo iz praznine duše, da izrastemo u čudesnosti naših prikrivenih sposobnosti.
Za sada sam sama sebi još stranac. Još uvijek nisam uspjela u sebi probuditi svoje prabiće i tako živim u dvojnosti duše, na granici između zbilje i sna. Tek buđenjem usnulih mogućnosti u sebi, uspjeti ću ući u stvarni život i jedino tako početi uistinu živjeti.
Slijedim misli Giordana Bruna i mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru misaono- osjećajne energije iz koje izranja ljudsko tijelo u pokretu.
U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražava u ČOVJEKA koji spoznaje, kaže Bruno i ja mu vjerujem i osjećam kako se misli fokusiraju u točki prividnog mira i preobražavaju u osjećanje osjećaja prostor- vremena u kojem trajem. Dinamika moje misaono- osjećajne energije me povezuje s univerzumom i ja se uspinjem Jakobovim stepenicama u vječnost i beskraj postojanja.
Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u Giordanu Brunu sjedinjeni s energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta.
To je trenutak konačnog buđenja i tada ČOVJEK osjeća titranje super struna i čuje simfoniju neba i pronalazi odgovor na pitanje,
"Što je univerzum?"
Univerzum je uistinu živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava i traje u svom vječnom gibanju. U misaono- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja ČOVJEKA spaja sa zvijezdama i on čuje misao o postanku i misao o nama, našem vremenu i prostoru. Onaj tko otkrije božansku istinu u sebi taj više neće moći živjeti u neznanju, taj umire za ideju.
Zakon stvaralaštva
Stvaralaštvo je svojstvo koje smo religijom personificirali u ime velikog Boga. On je stvoritelj neba, zemlje i vremena, on je taj koji je prvom čovjeku udahnuo život i poželio da čovjek sam sebe i svoje vrijeme stvara. Tako nastade prvi zakon ljudskog sazrijevanja.
Mistificirajući početak, čovjek ga se počeo i bojati. Iako vjeruje da je sve volja Božja, on je prestao slijediti njegovu prvu želju i zaboravio zakon po kojem je nastao.
Vjerovanje da iz ništa, može nešto nastati, nije dokazano ni u jednoj mitologiji, pa čak ni u Bibliji. Usprkost tome je taj postulat u vrijeme srednjeg vijeka postao dogma. Svijet i čovjek u njemu nije nastao iz sebe samoga nego voljom Božjom.
"Ex nihilo nihil fit" uskliknuo je Giordano Bruno braneći čovjeka.
"Bog je svemoćan" vrištali su crkveni oci.
"Bog je od crkve izmišljena riječ kojom se širi strah, osmišljava ignorancija i suzbija stvaralačka snaga u čovjeku, a Bog je snaga, čudesna energija koja se krije u svakome od nas. To je ono kontemplativno u meni i u vama." Giordano Bruno je već onda pokušavao dokazati ono što još uvijek znanstveno nije dokazano.
Istina je, ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja nastaje iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga koji je odgovoran za pamćenja i sjećanja. Što više podataka to više ideja, to više mogućnosti da uspijemo u uistinu pronaći nova rješenja starih problema. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o prostor- vremenu, toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja.
Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svjetskog sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi.
Taj veliki svjetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje. Promatrajući beskrajno zvjezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.
Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje aure, svoje kinesfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti.
ČOVJEK je mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer je ČOVJEK spoznao da univerzum postoji i Čovjek nosi u sebi više sposobnosti od samog univerzuma.
Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet.
Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono duplo biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.
Giordano Bruno je kraju renesanse, u vremenu tihih lomača, to želio dokazati i zbog toga je osuđen i spaljen.
Ponovno proučavanje radova Giordana Bruna u 19. st. izazvalo je divljenje prema njegovim gledištima, a on sam proglašen je glasnikom moderne znanosti.
Giordano Bruno je preživio ubijanje, njegove ideje su ponovo oživjele. On je danas postao u svijetu sinonim i simbol slobode ljudskog razmišljanja, slobode govorenja i iznošenja vlastitih ideja, slobode znanstvenog i duhovnog zanosa te iznad svega istine.
Upravo je glupost njegovih krvnika učinila Giordana Bruna vječnim, a njegovo djelo te simbol onoga što predstavlja će nadživjeti crkvu. Sudbina svijeta pokazuje da glupost nikada ne može pobijediti razum, represija žeđ za istinom, a ropstvo slobodu.