O DIJALOGU HRVATA I BOSNJAKA

Hrvatska politika prema Bosni I Hercegovini bila je u skladu sa zamisli pokojnog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tudmana. U tom smislu vazno je spomenuti neke momente Tudmanove politike prema Bosnjacima koja politika je smjerala pitanjima da li Bosnjaci postoje kao nacija odnosno da li je to "teoretski" moguce, zatim o tome sto je Bosna I Hercegovina, historijska ili umjetna tvorevina I konacno, ta je politika trebala u ime "europskih civilizacijskih standarda" opravdati brojne zlocine koji su se dogadali na svim stranama bez obzira dali je rijec o Bosnjacima , Srbima ili Hrvatima. Svoje misli o Bosnjacima Franjo Tudman je prvi put pred siroku publiku javno iznio na prvom saboru HDZa u veljaci 1990 kada je Muslimane oznacio"sastavnim dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa" te da su "povijesne okolnosti bile takve da se dogodilo I u jednoj marksistickoj zemlji da vjera bude proglasena nacijom".Da je Tudman mislio o Bosanskim Muslimanima kao o Hrvatima a da je stvar samo u tome da Muslimani nece da priznaju da su Hrvati posvjedocuje I detalj da je Hrvatski obzor 1977 godine objavio njegovo pismo u kojem je naznacio politiku koju Hrvatska treba voditi u odnosu na Bosnjake I prema njima: "Sto se tice muslimana priznati im vjersko-kulturnu posebnost. Odlucno isticati njihovo hrvatsko podrijetlo I jezik; da su nastali okupacijom pretezno hrvatskih zemalja." S druge pak strane njegov odnos prema Bosni I Hercegovini izrazavao je stav nuznosti da ukoliko dode do raspada Jugoslavije Hrvatska ima pretenzije na Bosnu I Hercegovinu. A od jula 1991 godine Tudman izjavljuje da je "podjela Bosne I Hercegovine najbolje rjesenje jugoslavenske krize". Prema Tudmanu Bosna je "kolonijalna tvorevina" I to je bio jedan od razloga da se spremi hrvatska vojska u Bosni, pa onda da se formira Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna koja se kasnije proglasila Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom da bi konacno uslijedio hrvatsko-muslimanski rat koji je obustavljen diktatom izvana nakon washingotnskog sporazuma. Ne bez osjecaja trijumfalizma zbog dobrih izgleda da se Hrvatska domogne onih dijelova Bosne koja je odranije smatrala hrvatskim ali I da mozda dobije I "strateska podrucja" kako bi formirala svoje istocne granice Franjo Tudman je bio pojacao svoju ulogu kao civilizatora I spasioca MuslimanaBosnjaka od Srba sa Istoka, od islamskog fundamentalizma I Azije te ne koncu konca I od njih samih, a toboze u korist Zapada I Europe. Od tada se medu Hrvatima govori o potrebi "evropeiziranja Bosnjaka" I njihovom privodenju "evropskoj uljudbi" kako bi se oni "bolje integrirali u evropsku civilizaciju I da ne budu instrument instrumentalizma". Stoga je Tudman I zakljucio svoju politicku strategiju prema Bosnjacima rijecima: "gotovo jedini nacin da prezive na ovom prostoru naravno je ako pristanu da postanu Evropljani a ne fundamentalisti."

Da je ovdje rijec o jednoj duboko uvrijezenoj predrasudi I mitu o opasnosti koja Europi prijeti od Muslimana I Islama najbolje pokazuje slucaj Tome Akvinskog koji je kao teoretski I filozofski fundament katolicke Europe posebno bio populariziran tih ranih 90tih godina u Hrvatskoj. Od tada je pocelo znatno zanimanje za radove ovog skolastickog filozofa koje je premasilo uske akademske interese I potrebe mlade hrvatske generacije pa se uz brojne radove Tome Akvinskog pojavljuje I jedno djelce pod naslovom "Razgovor sa Pravoslavnima I Muslimanima". Zapravo rijec je o dva mala djela Tomina koja se zovu "Protiv zabluda Grka" I "O razlozima vjere, odgovor antiohijskom pjevacu" koji imaju nemalo znacenje na podrucju odnosa Katolicke crkve prema Pravoslavnoj a takoder I za razgovor sa Muslimanima. Za nas je pak vazno da znamo koji su to centralni problemi koji se ticu dijaloga Katolika Sa Muslimanima I to nas nekako prirodno dovodi da se zapitamo koje znacenje ima nauk sv.Tome za ekumenizam. Kada govorimo o razgovoru Tome Akvinskog sa Muslimanima ne smijemo to zamisljati kao neki suvremeni dijalog. Ova se Tomina rasprava kao I sva praksa proteklih vremena ipak razlikuje od suvremenih stajalista u religijskom pogledu gdje se istice ono sto je ljudima zajednicko I sto vodi do medusobnog zajednistva. Tako bi nekako trebalo razmisljati i o Crkvama koje ne odbacuju danas nista sto u drugim religijama ima istinita i sveta, ali, da dijelakticki dodamo, premda s postovanjem promatraju njihove nacine djelovanja I zivljenja, zapovijedi I nauke, ipak su svjesne da su duzne navijestati Krista dakle onu religiju u kojoj ljudi nalaze puninu religioznog zivota. Teoretski gledano sto se tice Katolicke Crkve ova Crkva bodri svoje sinove da razborito I s ljubavlju putem razgovora I suradnje sa sljedbenicima ostalih religija svjedoceci krscansku vjeru I zivot, priznaju, cuvaju I promicu ta duhovna I moralna dobra kao I te socijalnokulturne vrednote. Medutim je posljednji rat U Bosni I

Hercegovini pokazao da smo jos uvijek jako daleko od tih zacrtanih ciljeva Crkve te da naspram nacela te Crkve imamo jednu tuznu istinu da nam se Muslimani Bosnjaci listom nazivaju "nizom rasom" kako svatko moze biti svjedokom samo u slucajnim susretima sa ljudima. S obzirom na Katolicku Crkvu vazno je napomenuti da Drugi vatikanski sabor primjenjuje principe vjerske tolerancije I na islamsku vjeroispovjest jer na tom se saboru I kaze da Katolicka Crkva gleda sa postovanjem I na Muslimane koji se klanjaju jedinome Allahu, zivome I subzistentnome, milosrdome I svemogucemu, stvoritelju neba I zemlje koji je govorio ljudima. Tako ova Crkva priznaje da su Muslimani ljudi koji se svom dusom nastoje podloziti Allahovim skrovitim odlukama kao sto se Abraham, na kojeg se islamska vjera rado poziva, podlozio Bogu. Oni Isusa istina ne priznaju Bogom ali ga ipak caste kao proroka a takoder I njegovu djevicansku majku Mariju. Nju ponekad I pobozno zazivaju. Osim toga smatra Katolicka Crkva Muslimani iscekuju dan suda kada ce Bog naplatiti svim uskrslim ljudima, zato Muslimani cijene moralni zivot, a Boga postuju napose molitvom, milostinjom I postom. Iz svih je ovih razloga Drugi vatikanski sabor pozvao ljude vjere da se stari sukobi I neprijateljstva zaborave I da se iskreno trudi oko medusobna razumijevanja. To je ocito skroz nova situacija u odnosu Katolika I Muslimana, Krscanstva I Islama. Tada se obicno onda uzima primjer Tome Akvinskog I njegovih radova kao svijetla primjera kako je on pridonio razgovoru izmedu Krscana I Muslimana a takoder I kako moze pridonijeti tom razgovoru danas posebno s obzirom na nasu danasnju situaciju. Toma nije proucavao Islam kao izravan predmet poput Petra Casnog na primjer niti spada u onaj veliki niz krscanskih polemicara, istocnih I zapadnih, koji su ex professo pisali o Islamu. On prije ima cilj krscanskog mudraca koji promatra I objasnjava istinu a takoder I otklanja neistinu. Stoga ako se I susreo sa nekim problematicnim stajalistima na koje je naisao bilo kod islamskih filozofa, falasifa, a to su u prvom redu Avicena I Averoes, bilo kod islamskih teologa, mutakallimuni, on na to samo kratko upozorava. Ili takoder sto se tice islamskih filozofa ima slucajeva da otklanja njihove postavke ali ima slucajeva I da ih prihvaca. Drugi opet dokazuju da je Averoesov uticaj na Tomu bio mnogo dublji nego sto se to isprva moze ciniti kao sto je to svojevremeno dokazivao Asin Palacios. Tako bi glasoviti Tomin nauk o sukladnosti vjere I razuma u glavnim crtama sazimao stajalista iz Averoesovih djela Tahafut. I opcenito bismo mogli reci da je Toma prema Averoesu na takav nacin da je njegova kritika takove kvalitete I naravi da se slobodno moze reci da je Averoes imao golemi utjecaj na razvoj Tomina misljenja I kao predmet njegove kritike. Isti je slucaj I u Tominom odnosu prema Aviceni , Al Gazaliju I Majmonidesu. Medutim ima nekoja mjesta u Tome posebno u njegovoj Summi contra gentiles u kojima on izrice svoje neslaganje ne samo sa islamskim teolozima ili islamskih filozofima nego naprosto sa Muslimanima I Jevrejima. Svi se slazu da istine koje nadvisuju ljudski razum udostojala je ljudima otkriti sama Allahova Mudrost, ili sam Bog , koja svoju prisutnost ocituje prikladnim dokazima kao sto su cudesna djela I cudnovato nadahnjivanje ljudske pameti. Zbog toga je bezbrojno mnostvo ljudi – ne silom oruzja niti obecanim nasladama, usprkos progonstvima I najvjestanju nadzemaljske sile – prihvatilo Islam. A to se nije dogodilo slucajno nego je to Bog bio vec prije navijestio mnogobrojnim prorostvima. Nasuprot tome Toma Akvinski kaze da su sam Muhamed I njegovi ucenici "zacetnici krivih sljedbi koji su postupali obratno" jer je navodno prorok Muhamed namamio narode obecavajuci tjelesne naslade I da je dao zapovjedi sukladne tim obecanjima, da je glede istine donio samo ono sto osrednje nadareni mislilac moze spoznati, a tim je istinama isprepleo mnoge neistinite nauke, da nije dao niti pruzio znakove nadnaravnog porijekla. Da su mu u pocetku povjerovali samo ljudi neupuceni u bilo kakav nauk o Bogu, a da je druge ljude podvrgao svome zakonu silom oruzja, da njemu nikakva prorostva drevnih proroka ne pruzaju svjedocanstvo, da izopacuje nauke Starog I Novog Zavjeta te da stoga ne dopusta svojim sljedbenicima da citaju svete knjige. Stoga je Toma zakljucio: "Prema tome je jasno da oni koji vjeruju njegovim rijecima, vjeruju lakovjerno." Danas kada raspolazemo brojnim historijskih I filozofskim cinjenicama ovi navodi Tome Akvinskog djeluju nam manjkavo mada su u dnevnom opticaju kod velike vecine U tom smislu treba uociti jednu situaciju krscanstva koje se jos od davnih vremena Otomanskog osvajanja Balkana nije oslobodilo straha od Islama. A taj je strah stoljetni I seze jos u 11 stoljece I od doba arapskog osvajanja Sicilije koja je dugo vrijeme nakon istjerivanja Arapa 1091 I dalje ostala dio islamskog svijeta. Pa I zivot njezinih vladara na primjer RogeraII I FridrihaII u ocima suvremenika bio je vise muslimanski nego krscanski tako da su bili nazvani "krstenim sultanima Sicilije". Sicilija ,dakle, kao niti arapska Spanjolska nisu predstavljale vojnu I politicku opasnost ali zato jesu predstavljale vjersku. Dakle, Hrvati Katolici moraju I trebaju priznati da je Muhamed ne samo bio veliki literarni politicki i religiozni genij nego da je bio nadahnut posebnom bozjom miloscu kako bi uticao na mnostvo, da je sluzio pravom Bogu a njegova vjera u jedinoga Boga konstanta je njegove poruke I cjelokupnog zivota. Njegovo dozivanje pravde I poziv za postovanjem ljudske osobe jest vapaj koji nitko ne moze usutkati. U istom tom djelu Tome Akvinskog Summa contra gentiles on odbacuje takoder ne samo stajalista Saracena dakle Muslimana nego I Jevreja jer da je I jednima I drugima slicno stajaliste o nagradama nakon zemaljskog zivota jer da je, toboze, I kod jednih I kod drugih sreca u tjelesnim nasladama. Isto tako prema sv.Tomi I jedni I drugi iznose stajaliste da uskrsli ljudi spolo opce I jedu. I on zakljucije: "Time se otklanja zabluda Jevreja I Saracena koji postavljaju da ce ljudi o uskrsnucu jesti I spolno opciti kao sada." I mi sada vidimo kako je duboka ta filozofija i koliko je dubok to misljenje vodeceg skolastickog filozofa koji je jos za zivota bio slavljen kao doctor angelicus koji je skolasticku filozofiju doveo do njenog sadrzajnog vrhunca. Toma potjece iz okoline Napulja I navodno je porijeklom iz plemicke porodice ali je stupio mlad u prosjacki red dominikanaca 1244 te se podredio siromastvu kao evandeoskom zavjetu pa je isao I na daleke pute pjeske, u Rim, Pariz, Napulj. Medutim je svagda ipak ostao mali napolitanski filozof prepun juznjackih predrasuda I mozda je odavanje filozofijskom nauku bio jedan njegov pokusaj da te predrasude prevlada.

Medutim kako smo ranije rekli danas je situacija u tom pogledu ipak drugacija nego u 13 stoljecu I u danasnjoj Europi je situacija drugacija kao i u modernoj Hrvatskoj. U tom smislu treba podrzati svaki dijalog Muslimana sa Krscanima koji treba da se odvija na razlicitim razinama. Od Drugog vatikanskog sabora bilo je dosta islamsko-krscanskih susreta bilo na nacionalnim razinama bilo na medunarodnom nivou, a njihov cilj je bio unekoliko zalaganje da se stite I promicu socijalna pravda, cudoredna dobra, mir I sloboda za sve ljude. Takvi susreti imaju za cilj promicanje ljudske osobe I uspostavljanje bratskijeg drustva I kao takvi danas imaju sansu za uspjeh. Njima se promice suradnja u ostvarivanju humanitarnih, socijalnih, gospodarskih I politickih ciljeva kojima je svrha oslobadanje I promicanje covjeka. Stovise I dijalog na religioznom planu moze biti uspjesan. I uopceno govoreci vaznost ovih islamsko-krscanskih dijaloga lezi u cinjenici da se svagda treba uzdati u filozofski razum isto kao sto treba pribjegavati svetopisamskim tekstovima I njihovom metodickom ispitivanju. Svagda u tom dijalogu Muslimana Bosnjaka I Katolika Hrvata prije svega treba uistinu da se oslanjamo na razum cvrsto uvjereni u covjekovu prirodnu teznju za istinom. Mi danas s obzirom na historijska svjedocanstva I filozofijsko bogatstvo koje nam je na raspolaganju ne mozemo vise sa Tomom Akvinskim ponavljati kako je Muhamed "lazni prorok" ako smo vec svjedoci razvoja u Islamu evo vec 15 stoljeca. Osim toga ako se vec trazi od krscanskih sugovornika u dijalogu treba traziti da se postivaju islamske tajne kao sto mi moramo postovati njihovo uvjerenje. Onda ce tome doprinijeti upravo razumsko ukazivanje da nase istine nisu protiv razuma cime se suzbija ono izrugivanje nevjernika , irrisio infidelium, sto ga I Toma Akvinski I mnogi drugi odbacuju kao neopravdano.I dok god se istrajava na takvom mentalitetu koji se unekoliko moze nazvati "predkritickim" kao sto je to pokazao slucaj Franje Tudmana nema nade za dijalog na egzegetskoj I takoder dogmatskoj razini. Ipak ce se vrlo vjerojatno uvijek naci krscanskih I muslimanskih mislilaca, makar I u malom broju, koji ce htjeti voditi dijalog takoder I o dogmatskim razlikama. Medutim treba takoder voditi dijalog MuslimanaBosnjaka I Hrvata Katolika na politickoj I socijalnoj razini I tu svakako filozofijske I historijske cinjenice I istine moraju biti od presudne vaznosti.

zlatan gavrilovic kovac