Promatrajući ljude epohe, kroz pokret kojim mi, svaki od njih napose priča svoju životnu priču, ja naslućujem njihove nesigurnosti, njihova nezadovoljstva i one zatomljene tuge o kojima ne žele razgovarati.
To je jedan od razloga zašto sam se odlučila nastaviti pisati studiju o pokretu. Teško je jednostavnim riječima izraziti misao o ljudskom tijelu kao cjelini, još teže je pisati o tijelu koje misli samostalno, a najteže je godinama usađenu podvojenost duše i tijela ujediniti u novi integrativni dualizam univerzuma utjelovljenog uma i pretvoriti ga 4- D samopoimanje. Pod integrativnim dualizmom mislim na spoznaju cjelovitosti sebe samoga i svijeta u kojem živimo.
Pošto pišem o pokretu ja ću se zaustaviti na objašnjavanju njegovog nastajanja u nama i pokušati objasniti njegovu vezu između tijela i našeg trajanja i djelovanja u svakodnevnom životu, te pokušati osmisliti njegovu ljepotu.
Mi živimo u epohi koja nas obasipa novim saznanjima i pretvara ih u upotrebne predmete kojima se služimo i na taj način si olakšavamo život. Korištenjem prirodnih resursa planete na kojoj živimo mi smo se, spoznavajući prirodne zakone, pokušali izdići iznad prirode i pričinilo nam se da smo počeli vladati njome. Kao što je teško vladati nekim tko ima samosvijest, tako je teško ovladati i onim što izrasta iz sebe samoga.

U Berninijevoj (Lorenco Bernini, 1598- 1680) skulpturi "Personifikacija zore" Dafne se, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca, pretvara u grm. Barokni umjetnik je želio dočarati kretanje
i dao skulpturi ritam i dinamiku svog doživljaja.
Promatrajući skulpturu u meni se budi sinestezija osjećaja pa ja očima čutim miris svitanja i grma, a zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. Spoznajem spiralni pokret koji proizlazi iz cijelog djela, taj pokret dominira i oblikuje prostor, ja čujem vjetar i vidim kao leprša kosa Apolona i Dafne, osjećam pokret njegove ruke na njenom tijelu, a dinamika cijele skulpture mi oživljuje mit i dočarava spoznaju tog sudbonosnog trenutka.
Tek tijelo u skladnom pokretu odaje svoju pravu ljepotu, pa ako je barokni umjetnik tu ljepotu uspio dočarati u kamenu, zašto onda "moderan čovjek" nebi od svoga tijela pokretom mogao učiniti to isto.
Oslobođajući tijelo od midera, korzeta, ukočenih okovratnika, uskih prsluka i neudobnih cipela čovjek je tijelu poklonio slobodu, ali ne spoznavajući čudi i hirovitosti svoga tijela, mu još uvijek nedozvoljava da živi svoj slobodan život i da, koristeći se svojom urođenom spiralnom dinamikom iz trenutka u trenutak, samo sebe oblikuje.
Ljudsko tijelo misli, diše, spoznaje i pamti na sebi svojstven način, pa se ono, slično prirodi iz koje se razvilo, ponekad u svojoj hirovitosti i osvećuje čovjeku erozijama zglobova, bujicama suza, sušom osjetila, požarom u mišićima, erupcijama vulkana u glavi, potresima iz kojih ostaju samo ruševine nekadašnjeg uspravnog stava.
Pokret tijela bi se trebao, prateći promjene i modu ljudskog odjevanja, isto tako mijenjati i oslobađati. Iz nekada ukočenih, potpuno neprirodnih salonskih pokreta on bi trebao postati slobodna kreacija pojedinca, 4- D samomobilizacija, performance njegovih trenutačnih misli, želja i raspoloženja.
Čovjek se izborio za demokraciju duha, slobodu svojih misli i tako postao sudionikom pri stvaranju uvjeta za svoj bolji i ljepši život. Sloboda pokreta bi tako trebala postati pokazateljem unutarnje estetike svakog pojedinog čovjeka, izraz njegova umijeća u skladu s kulturom u kojoj odrasta i koju stvara, pokazatelj stupnja civilizacije do koje se izdigao.
Godinama sakrivano, ljudsko stopalo vapi za povratkom samostalnosti, traži ljepotu svoje forme i priznanje svoje funkcionalnosti, priznanje svog trijumfa u evoluciji čovjeka. Stopalo je svojom građom i funkcijom branioc tijela na barikadama između svijesti i nesvijesti. Puno refleksa, koje je čovjek godinama zatomljavao u oskudnost njegovih pokreta, stopalo modernog vremena bi trebalo postati nositeljem elegancije i lakoće hoda. Nečujan korak je lijep i zdrav korak koji prelazi u elegantan hod.
Dlanovi, izvori snage i spretnosti prstiju, u igri s pokretima ruku, vođeni ritmom zaokružuju sliku osobnosti i karaktera. Tijelo koje na izgled miruje, živi rukama, stvara njima pa često njima i govori. Ruka vođena dlanom i preciznom motorikom prstiju ne lamata i ne maše oko tijela, ne lupa vratima i ladicama, ne troši nepotrebno energiju mišića koji su preodređeni za stabilizaciju, a ne za nekontrolirano mahanje. Tek skladan pokret cijele ruke odaje umijeće misli ali i svjest o tijelu.
Pokret modernog čovjeka bi trebao odavati i njegovo znanje, znak razvoja i sudjelovanja u kulturološkoj i biološkoj evoluciji. Pokret je utirao njegov put evolucijom i mjenjajući se bio stvaraoc civilizacije u kojoj živi.
Čovjek danas ne pljuje po cesti, ne briše nos rukama, ne podriguje i ne zjeva u javnosti, ne srče i ne mljacka pri jelu. On više ne govori preglasno, ne urla, ne zavija. Moderan čovjek je kultivirao i svoje emocije, usmjerio svoju emotivnu energiju, intelektualizirao svoja prijateljstva i gostoprimstvo. Naučio je upotrebljavati nož i vilicu, izvježbao se u koordiniranju desne i lijeve ruke pri rezanju odreska na tanjuru, naučio je jesti salatu lijevom rukom iako je dešnjak, držati čašu za crveno vino samo prstima na stalku, a čašu konjaka cijelim dlanom zbog rituala uživanja u tom piću bogova. Moderan čovjek se prilagodio svim izazovima socijalizacije, kulture i civilizacije. Pristao je na novi, sve brži tempo života, koji je dirigiran brzinom razvoja znanosti i tehnologije.
Nažalost nekada mi se pričinja da je u cijelom tom neprestanom dokazivanju svoga znanja, "moderan čovjek" zaboravio sebe samoga, zaboravio je svoj utjelovljeni um zapitati gdje se nalaze i postoje li uopće granice njegove osobnosti.

Moj novi konzept "Manu propria kineziterapija" se temelji upravo na tom nedostaku čovjekove svjesti o tijelu i pokretu. Razrađujući metodu 4- D samopoimanje ja pokušavam čovjeka uvesti u beskraj univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u njemu, osmisliti i osvjestiti njegovo šesto čulo koje ostaje zatomljeno i nespoznato.
Prilagođavajući se ritmu moderne "modern čovjek" izgubio je svoj ritam i dinamiku. "Moderan čovjek" danas čini sve da bi sudjelovau u najnovijim trendovima svijeta. On se bavi sportom, obilazi fittness središta, pohađa tečajeve novih oblika gimnastike i modernog plesa, prihvata ritam i dinamiku voditelja tečajeva i u taktovima muzike dalekih naroda pronalazi svoj plesni korak. No, unatoč svim tim svojim sposobnostima, on naučeno i spoznato na tim tečajevima zaboravlja čim napusti gimnastičku ili plesnu dvoranu. Uz taktove glasa voditelja gimnastike i taktove muzike on pronalazi svoj ritam, ali ga nezna sjediniti sa ritmom i dinamikom svog svakodnevnog pokreta i tako ostaje uskračen za spoznaju jedne od dimenzijasvog utjelovljenog uma, trenutka u kojem postoji.
Ne sjedinjujući svoj osnovni ritam s ritmom pisanja na računalu, pisanje jednog pedesetogodišnjaka se pretvara u robovanje tehnologiji. Desna ruka na mišu, lijeva na tastaturi, pogled na zaslonu računala, a u glavi misli i uvijek novi izazovi i svjest o vremenu koje mu je ograničeno. Onaj koji nije svjesno spoznao svoj ritam i svoju dinamiku, protegu vremena u sebi, gubi kontrolu nad pokretom, preopterećuje i tako već opterećene mišiće odgovorne za pokrete pisanja jednog običnog izvještaja o uzgoju npr. "krastavaca u limenkama".
Ponekad mi se čini da kod mnogih ljudi današnjice, ritam pisanja određuje i usmjerava računalo, a ne njihov mozak. Računalo svojom savršenom građom i svojom usavršenom djelotvornosti postaje voditelj misaonog fitnessa i određuje brzinu i djelotvornost pisanja, računalo umjesto svijesti vodi prste pri tipkanju teksta.
Takav pokret više nije izvor energije, nego postaje pasivni potrošač, korisnik tijela i umor za njegov utjelovljeni um. Iz njega onda izrastaju napetosti mišića, ukočenosti zglobova i postaju novi sindromi boli.
Moderan čovjek, zbog radnih opterećenja, zbog strijemljenja ka uzdizanju na ljestvici poslovnih uspjeha, boluje od nedostatka vremena za sebe sama i to je njegov osnovni argument kojim opravdava nedostatke u samosvijesti, samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. On uistinu još nije shvatio da je vrijeme dio njega, da je vrijeme dimenzija njegovog postojanja i da upravo u tom vremenu koje mu ističe u nepovrat može, u vremenu dok riješava svoje poslovne probleme, spoznavši svoj ritam, može svoj utjelovljeni um uzdizati do savršenstva 4- D samospoznaje. Nemati vremena znači nemati sebe samoga, a to je odlučujući gubitak samosvjesti i nedostatka samopoimanja.
Pokret treba shvatiti kao sjećanje, kao doživljaj koji ne želimo i ne smijemo zaboraviti, kao ljubav koja stanuje u tijelu i nikad ga ne napušta. Istina je da poticaji za pokrete izrastaju iz gospodarstvenih, društvenih i estetskih okvira svakodnevice i često djeluju destruktivno na našu samosvjest. Ti poticaji svakodnevno konfrontiraju pokret, tijelo i um. Na te poticaje treba reagirati integracijom svih svojstava tjelesnosti, jer tek tada pokret postaje materijal kojim oblikujemo i usmjeravamo stanja neuroza, prevazilazimo vegetativno znojenje ruku, lupanje srca, kočenje mišića i nepokretnost zglobova.
Čovjekov utjelovljeni um, ono filozofsko "Ja" u njemu je kožom tijelu uvijek na tragu, spoznaje njegove konture i granice njegovih djelova. Taj um komunicira sa osjetilima, pa nekada svodi pokret na nultu točku njegovog postojanja, zaustavlja ga i koči. Spoznajom svoje unutarnje snage, osvješćivanjem tog filozofskog "Ja" u sebi, čovjek može budeći samoosjetilnost i samoosjećajnost, pokret iz te nulte točke ponovo povesti u stvoranje nove, ljepše slike tijela. Potonuti u sebe samoga, u ono mjesto gdje su skrivene njegove nesigurnosti, je siguran put ka obnovi svih zatomljenih mogućnosti svoga utjelovljenog uma.
Moderan čovjek sudjeluje u estetici vremena predstvljajući sebe samoga u outfitu epohe. Sportska elegancija oblačenja naglašuje konture tijela, ali odaje njegove nedostatke. Vjerujući medijima, čovjek se danas oslobađa prekomjernih kilograma, plača za odstranjivanje naslaga sala na bokovima, oblači sve uže i uže hlače, ali ne spoznaje svoju nesposobnost u stabilizranju zglobova. Najskuplje dizajnirane traperice na takvim nogama djeluju jeftino, a najelegantnije cipele na stopalima koja su izgubila svodove odaju nelestičnost hoda.
Gledam tog modernog čovjeka, u njegovoj svakodnevici punoj dostignuća njegovog misaonog uma, i tražim u njemu vidljivi napredak u biološkoj evoluciji.
Pokušaj tematiziranja tijela u pokretu, izraslo iz beskrajnog polja općenitog znanja i naslućene spoznaje dinamičke samoorganizacije svih njegovih struktura, je čini mi se primjenjeno samo u sportu, gimnastici i plesu. Napisano, pročitano, naučeno i izgovoreno znanje ostaje samo sjećanje, pasivno znanje u vijugama misaonog dijela mozga. Slika savršenog pokreta, pohranjena kao vizuelno sjećanje, u kojem nema ritma i kvalitetnog duktusa dinamike, postaje arhivirano blago bez prave vrijednosti.
Znanje o pokretu i njegovim strukturama traži odraz u tjelesnom iskustvu i izraz u njegovom svakodnevnom izvođenju. Mi smo dužni prošlim vremenima iz kojih je pokret proizašao, pokretom djelovati i usavršavati svoje daljnje razvijanje.
Zna li moderan čovjek zašto on više ne lupa vratima i ladicama?
To je civilizacijska norma uvjetovana odgojem i društvenim zakonima dobrog ponašanja. Isto tako i ritual ili koreografija ručavanja u društvu. Kada je prestao lupati vratima i ladicama, počeo upotrebljavati nož i vilicu pri jelu, podizati čašu pri zdravicama, čovjek je počeo nesvjesno razvijati i nove motoričke uzorke u svom mozgu. Naučio je koordinirati pokret ruku i nogu pri vožnji automobila jer je to pokret koji mu je omogućio brži transport. No, oni koji su stvarali zakone dobrog ponašanja i proizvodili računala i automobile nisu objašnjavali put nastajanja tih novih pokreta i držanja tijela. Navike proizašle iz tih novih rituala su zahvaljujući djelovanju ljudskg mozga ucrtane u njegovim motoričkim kartama, ali moderan čovjek je u svijesti o pravilnom držanju tijela i njegovih pokreta ipak, još uvijek ne spoznavajući izvor pokreta u sebi, ostao na razini Neandertalca. Neandertalac se uzdigao na dvije noge i tim činom automatski prestao stabilizirati svoj rameni pojas, koji mu više nije bio važan sa kretanje u prostoru koji je bio pun, do tog trena, nepoznatih izazova. Počeo je upotrebljavati svoje ruke kao oruđe kojim je savaladavao te nove izazove.
Nestabilizirajući rameni pojas, čovjek danas zatvarajući polagano vrata i ladice, upotrebljavajući nož i vilicu pri jelu, podižući čašu na zdravicu, krivo opterećuje zglob i mišiće ramena, iskrivljuje vratnu kralježnicu i smanjuje volumen prsnog koša.
Nestabilizirani zdjelični pojas pri sjedenju uništava strukture kukova, umrtvljuje male stabilizatore kralježnice i trbušne mišiće, a umara velike leđne mišiće. Šake i stopala se u svojm neekonomičnom djelovanju grče i deformiraju. Obim njihovih pokreta se smanjuje, njihova elastičnost i precizna motorika se gube u pretjeranom korištenju snage. Dlanovi i tabani gube svodove, prsti zglobove, a time i namjenjenu im djelotvornost.
"Moderan čovjek" danas još uvijek vjeruje, kao i njegovi davni pretci, da je proces starenja krivac njegovom sindromu boli i ne poduzima ništa što je u njegovim mogućnostima i mogućnostima njegova pokreta da taj proces zaustavi.
Pokušajmo zajedno slijediti postaje iz kojih izrasta naš život u kojem mi prihvaćajući promjene obrazaca vjerujemo da istinski živimo.