Pitanje što je smisao ljudskog života je staro koliko i filozofija, pitanje koje do današnjih dana nije pronašlo pravi odgovor. Uzrečica "koliko ljudi toliko čudi" objašnjava taj problem.

Apsurdnost našeg života je počeo po legendi onoga trenutka kada je naša pramajka Eva pružila ruku i ubrala zabranjeno voče sa drva spoznaje. Taj pokret je izazvao stvaranje zakona, sve više zabrana, postavljanja granica, bratoubilačkih ratova, svjetskih ratova.

Doživljaj apsurda i pitanje smisla života nisu prirodno stanje ljudske svijesti, oni su posljedica ljudskog otuđenja od pravoga života.
Albert Camus je u svom djelu "Mit o Sizifu" potakao lavinu razmišljanja o apsurdima.
Mi se danas susrećemo sa apsurdima u medijima u sudskim procesima, susrećemo se sa Haškim apsurdima, sa apsurdima hrvatskog turizma, sa apsurdima iranskog rata, američkim , balkanskim, izraelskim apsurdima..........Nabrajanju nema kraja.

Što je apsurd?

Albert Camus
"Izvlačim iz apsurda tri zaključka: svoj revolt, svoju slobodu i svoju strast. Samom igrom svijesti pretvaram u životno pravilo ono što je poziv na smrt, tako odbacujem samoubijstvo."
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu proisteci odatle . Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja bi trebala nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban." (Apsurdni zidovi)

Julio Cortázar
"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" (Školice)

Oscar Wilde
"Apsurdno je dijeliti ljude na dobre i zle. Oni su ili zanimljivi ili dosadni."

No ovi citati iz svjetske literature nam još uvijek ne objašnjavaju što je uistinu apsurd, što je ta čudesna, ali stvarna besmislenost naših života, jer je svatko drugačije doživljava, tumači i objašnjava.

Možda je osnovni apsurd upravo to da je čovjek jedino biće koje odbija biti ono što uistinu jeste. Tu se postavlja i pitanje je li čovjek više čovjek po onome što prešućuje, nego po onome što kaže.

Camus je napisao "Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati za život između ta dva trenutka."

Upravo taj treptaj oka o kojem Camus piše je moj najapsurdniji doživljaj, ali mi u isto vrijeme potvrđuje i moje postojanje u ovom svijetu punom apsurda.
Prisjećam se Camusovog Kaligule i misli se same od sebe slažu u mojoj glavi.

"Hereja: Treba braniti svijet ako želimo u njemu živjeti!
Kaligula: Ne trudi se... Svijet je nevažan! Onaj koji to uviđa zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete a sanjate o sigurnosti kao što djevojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umrijeti u strahu ne znajući da ste lagali cijelog života... "

Tada zaključujem da je čovjek koji živi bez iluzija sam sebi stranac u životu. Uspijeh ne dolazi sam po sebi, za njega se treba izboriti, na njemu treba raditi u životu treba sudjelovati svim svojim čulima.

Jedan od apsurda je i taj da čovjekova snaga leži u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine.

Apsurdnost pokreta koji ipak život znači

Sjedim pred video rekorderom i gledam film snimljen bez pravog osvijetljenja. Moj mozak mi pomaže da na tamnom zaslonu vidim svijetle točke i prepoznajem da su to ljudski zglobovi u pokretu. U mojim moždanim vijugama se isprepliće znanje i pamćenje, točkice dobijaju dimenzije i ja misaono ulazim u njihovu dubinu. Pred mojim očima se odigrava ples zglobova i ja vidim hod, trčanje, mahanje rukom, prepoznajem zagrljaj, bol u kralježnici, a onda odjednom u tom mnoštvu svjetlećih zglobova, prepoznajem svoj pokret. Vidim kako u tami tog prostora sjedim, ustajem i krećem u tamu.

"To je moj korak i to je moja kralježnica u svojoj spiralnoj dinamici." misao me upozorava na ono što gledam iako neznam kako sam dospjela u ovaj čudesan film pokreta bez tijela.

Zaustavljen filmskom kamerom u nekom meni nepoznatom danu, moj pokret ipak odaje sve moje namjere toga vremena. Prepoznajem i u tuđim pokretima misli onih koji ih izvode. U mojim moždanim vijugama se sklopke umnožavaju, zrcalni neuroni blješte sjećanjima i ja u tami televizora polako prepoznajem trenutke u kojima su ti pokreti izvođeni.

Pred mojim očima se tim pokretnim svjetlosnim točkama odigrava scenario nastajanja teorije o umijeću svakodnevnog pokreta.

Naš tadašnji učitelj nas je snimao tajnom kamerom i ovjekovječio naše pokušaje u dokazivanju nemogućeg mogućim. Dozvolivši vremenu da prođe i da mi zaboravimo taj davni dan on nam je tek puno kasnije  poslao, tehnički dotjerano, svjedočanstvo našeg tadašnjeg ne znanja i njegovih tvrdnji.

"U vašim mozgovima se događa puno više od onoga što vi uistinu osjećate i spoznajete. Dok čitate neku zanimljivu knjigu vaš mozak producira film koji vi nesvjesno, ali istovremeno gledate vašim unutarnjim očima." govorio je tiho i polako da bi nam dao vremena da osjetimo slike njegovih riječi u našim glavama.

"Odkuda dolazi ovo svijetlo kojim vidim vaše riječi?" upitah ga da razbijem tišinu kojom nam je omogućio da sredimo novonastali osjećaj u sebi.
"To što ti sada osjećaš će možda jednoga dana biofizika uistinu moći objasniti. Sada se zna samo toliko da tvoje misli i tvoje iskustveno znanje o potrebi svjetla za nastajanje slika, stvaraju u tvojoj glavi i spoznaju svijetlosti. Tvoje misli nastaju posebnim frekventnim spektrima u tvom živčanom sustavu i one same postaju izvorom tvog unutarnjeg svijetla."
"Dakle, za nas nisu samo naše oči izvori svijetla."
"Goethe je pisao da su naše oči sunca koja nam svijetle, ali mi danas znamo da bez mozga mi očima nebi vidjeli sunce."
"Moje unutarnje oči su sunce koje obasjava moje misli i pretvara ih u slike. To je kontemplacija, jedan od "oblika opasnog" razmišljanja o kojem sam čitala u početcima filozofije i razvoju kršćanstva." nastavih učiteljevu misao.
"Da, to je oblik duhovne gimnastike, ono snažno u tebi i nedjeljivo od tebe. Ti tvojim intelektualnim fitnesom ostvaruješ svijest o onome očemu razmišljaš." odgovori mi mirno učitelj pojednostavljujući novonastajuće teorije iz neurofiziologije.

Upravo ti apsurdi trenutka i pokreta su u meni pokrenuli "mašineriju" razmišljanja iz koje se iskristalizirala ideja i prešla u novi koncept.
Da, upravo ti apsurdi, koji još uvijek u znanosti nisu pronašli konačna objašnjenja, su me uveli u beskrajni univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u meni i ja sam počela tražiti načine kako tu ideju pretvoriti u metodu koju bih mogla nazvati i mojom filozofijom apsurda.
Metoda "Manu propria kineziterapija" je izrasla iz apsurdnosti činjenice da je pokret naš život, a upravo "taj pokret" je uzrokom ponekad nesnosnih bolova u tijelu.

Živjeti taj apsud znači sudjelovati u životu i pokretom težiti ka oslobađanju od bolova.

To je filozofija pokreta koja je proizašla iz Camusove filozofije apsurda, Damasio- ve znanstvene filozofije o nastajanju osjećaja, promjene paradigme u prirodnim znanostima i moje ljubavi prema čovjeku i kineziterapiji.