U mojim zrcalnim neuronima se smiješe lica, ali ja u njima ne prepoznajem osjećaje.

Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života.

Kako prepoznati iskrenost u osmjehu?

Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću saznati istinu?

Tko će na koncu ubiti kralja?

 

 

Na stolu leži upravo pročitana knjiga  čovjeka koji nas nas svojim znanjem poziva na spoznaju emocionalnog uma, neurofiziologa David Servan- Schreiber- a 

koji nam nudi samoizlječujuće sredstvo pod nazivom "Novi lijek za emocije".

 

Autor je uspio tom knjigom, povezati znanstvene spoznaje s porukama od vitalnog značenja i tako ta knjiga, za mene, postaje lijek protiv negativnih osjećaja.

Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima.

 

 

"Oh, kada bi bila lijepa kao Marilyin Monroe ili da barem imam talent Marguerite Duras ili kada bih barem bila lijepa kao žena sa gornje fotigrafije.

Sigurno onda nebih imala ovih problema s kojima se danas bakćem."  čitam njegove misli i spoznajem.

 

Istina je, ne bih imala iste probleme, imala bi njihove probleme. Tada bih svoju ljepotu i svoj talent utapljala u alkoholu i vjerovatno zavidila prodavačici na trgu cvijeća.

 

"U glavi je mozak, a u mozgu još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi,  usmjerava brzinu probave i upravlja imunim sustavom."

"To nema nikakve veze s emocijama." bio je moj prvi zaključak čitajući tu tvrdnju u knjizi. Probuđena znatiželja u meni me tjerala u avanturu čitanja i tako sam došla do rečenice

 

"Mi smo osuđeni da živimo s još jednim mozgom u unutrašnjosti mozga koji priznajemo da smo prokleti posjedovanjem tog često svjesno nespoznatljivog dijela mozga koji posjeduju i sve životinje."

 

 

 

Tada se sjetih Damasieve knjige

"U potrazi za Spinozom."

 

"Emocije su u evoluciji nastale prve, a tek iz njih su se razvili osjećaji" pročitano se pretvori u misaonu sliku. Vidjeh ono što sam mislila da je nemoguće, iz treptaja srca, se pred mojim unutarnjim očima, odvojiše oči boje sna i ja u bljesku mog untarnjeg sunca vidjeh osmjeh koji pamtim iz djetinjstva.  

"Zar emocije nisu instikti?" pitam nesigurna svoj misaoni um povezujući zapamćeno s novopročtanim dok je osmjeh nestajao iz mog zrcalnog labirinta.

"Sjećanje je ono što te prisiljava da povezuješ i nadograđuješ već naučeno." začuh glas istine.

 

"Čije su ove oči koje susrećem u snovima." pomislih zbunjeno misaonim umom.

"Te oči su tvoja sudbina. One će uvijek u tebi izazivati ugodu, njih ćeš sretati na granici svijetla i tame u trentku kada emocije prelaze u osjećaj koji ćeš pamtiti" pričinilo mi se da je glas dolazio iz dubine, treperio je iza mojih misli.

"Tužna sam, objasni mi osjećaj ugode, kako ću ga prepoznati u sebi?" pokušah nastaviti dijalog s tim nepoznatim djelom moje svijesti.

"Sjeti se hedonizma i Epikura. Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti." glas je ovaj puta dolazio iz mog sjećanja.

 

Vratih se ponovo čitanju knjige o novom lijeku za za emocije. 

"Životinje koje na sreću ne posjeduju misaoni dio mozga su najbolji predstavnici hedonizma, one žive ugodu nesposobne da na nju djeluju, nesposobne da je kupe ili pozajme na sajmu taština." pomislih sada vjerujući autoru te male knjižice. 

 

Počela sam razmišljati o razlikama između čovjeka i životinje i o hedonizmu.

 

Aktiviranjem afektivnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva zapamćene osjećaje, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati.

 

Milost naše prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili.

Pokušah osjetiti pročitano, pozvati u sjećanje ljubav, osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja.

 

U mom misaonom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam prolazila.

 

Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umoćenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune sreće.

Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao. Vrh planine, jezero sreće i zenit ljetnog solsticija protjeraše panteru u zaborav.

Zrelost je puna izmješanih osjećaja, tu prepoznajem sreću, ljubav, zanos, prijateljstvo i tugu. Vidim se u pustinji šutnje, pitanja koja postavljam ostaju bez odgovora, u mojim zrcalnim neuronima prepoznajem osmjehe i vjerujem u njihovu iskrenost, a onda ponovo šutnja.

 

 

 

 

"Nažalost je rijetka iznimka, u tom velikom izboru osjećaja, prepoznati pravi osjećaj i pretvoriti ga u  momentano stanje, u misao o tom stanju. Teško se je odlučiti za istinu, a onda imati hrabrosti o toj istini i progovoriti. Što učiniti s probuđenim osjećajem? Prihvati ga ili odbiti? Sama odluka  je najsvjesniji osjećaj koji bi trebali posjedovati. Spoznati osjećaj, a tada biti u mogućnosti taj osjećaj i opisati, dati mu logiku i smisao, protumačiti ga samom sebi osobnim simbolima, a onda ga znati podijeliti s drugima." čitajući knjigu u mom utjelovljenom umu su se stvarale nove misaone slike.

 

 

 

"Trebali bi se znati obraniti od odluke kojom oblikujemo svoj misaoni um u vladara našim životom. Istina je da on ima jake mišiće, ali nema osobnost. On nesmije vladati, on nam smije samo služiti." izjavio je jedan od najsnažnijih umova prošlog stoljeća i ja vidim nasmiješeno lice oca teorije relavititeta.

 

 

"Život bez spoznatih osjećaja je besmisleno životarenje."

 

 

 

Svaki novo spoznati osjećaj poboljšava okus stvarnosti, postaje čudesan začin njenog smisla, tajna u našem osobnom receptu postojanja, naše življenje na oltaru života.

 

Smisao i sposobnost osjetiti taj osjećaj u sebi danas nazivamo samoosjećajnost, a onaj s kojim djelimo osjećaje s drugima suosjećajnost.

 

 

"Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio ugodu okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri suosjećanju s osjećajima drugih." pročitah među redovima teksta Epikurovu misao.

 

 

"Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti "radosnu poruku", trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju." razmišljam pretvarajući riječi autora knjige "Novi lijek za emocije za emocije" u svoj osjećaj.

 

 

 

"Ja sam djelić orkestra univerzuma i sudjelujem u nastajanju njegove simfonije, sudjelujem u stvaranju te čudesne kupke radosti." počela sam glasno misliti da bih čula svoj glas.

 

 

"Zamisli tvoje tijelo kao Stradivarijevu violinu, čijim strunama ćeš oblikovati suptilne tonove svog postojanja." odgovori mi glas iza mojih misli

"Iako misliš da nisi, ti si ipak moderni Homo hedonikus, koji često zaboravlja Epikurovu poruku, pa traži smisao života izvan sebe. Postala si konzument tuđih ideja pa lutaš životom tražeći istinu izvan sebe, ti pasivno promatraš život ne sudjelujući u njemu. Slična si onima koji se nikada nisu svjesno upitali za smisao života, a pokušavaju ipak živjeti taj smisao od prvog do zadnjeg trenutka svoje egzistencije." glas je uzburkavao u meni nove tonove i ja osjetih kako je moje tijelo uistinu sastavljeno od sitnih struna koje trepere. 

 

 

 

"Na ovome svijetu ima dovoljno kruha za sve ljude, dovoljno ruža, ljepote i ugode i dovoljno graška, da graška u momentu kada njegova ljuska pukne. Nebo prepustimo anđelima,  anđelima i vrabcima." treperi u mojim mislima

To je najljepša "radosna poruka hedonizma". Ljepota polja umjesto straha od pakla, grašak umjesto "kruha i biča" za svakoga, kako je to nazivao Nitzsche.

 

Moje tijelo je uistinu biološki Stradivarij. Iz spoznatih osobnih sposobnosti i mogućnosti proizlazi ugoda, simfonija neizgovorenog koja prelazi u spoznaju ugode i zanosa.

 

Tko pročita knjigu čiji originalni naziv je "NOVI LIJEK ZA EMOCIJE"  osjetit će da se taj lijek nalazi u nama samima.