NON SERVIAM
IGORA MANDIĆA

 

 

 

 

Pa ja ne bih
previse diskutirao oko slučaja Dejana Jovića ali bih izrazio svoje slaganje sa
najnovijim stajalištima Igora Mandića koji je u tekstu Strašni bauk kruži
Hrvatskom iznio neka svoja zapažanja 
koja idu u prilog Joviću pored činjenice da je Mandić  pokušao iznijeti strašnu našu stvarnost da se
zbog novinarskih napisa mogu kod nas snositi 
teške posljedice kao što su gubitak posla , javna vrijeđanja  I profesionalna  šikaniranja samo zato jer su stavovi
drugačiji I ne odgovaraju oficijelnim političkim stajalištima. I ovaj slučaj
oko hrvatskoga referenduma iz 1990 je interesantan I zbog toga  jer se 
I nakon gotovo 25 godina vode kod nas debate kakav je to zapravo
referendum bio pa se onda navodi da je referendum održan u atmosferi
nedemokratkoga dijaloga  koja je bila
opterećena nasiljem I neobuzdanim strastima. Pa ja odmah moram reći da ove
karakteristike brutalnosti I nasilja naših ljudi nisu nasa psihološka konstanta.
Ove su karakteristike kod naših ljudi bile producirane ili bolje rečeno
IZNUĐENE nakon desetogodišnje  hiperinflacije
koja je harala zemljom u neviđenim razmjerima. Jer vi niti ne možete očekivati
drugačije ponašanje nakon decenije obezvređivanja novca I ljudi. I ja sam u to
vrijeme razgovarao sa uglednim 
zagrebačkim psihijatrom doktorom Muradifom Kulenovićem za  kojega se ne bi moglo tako lako reći da nije
poznavao našu psihopatologiju  pa mi on
veli: ‘’ A što se vi bunite, odakle toliki pretjerani kriticizam?’’ A ja mu
velim: ‘’ Pa znate doktore kod nas je velika inflacija’’ ‘’ Pa što je tu
posebno, tako je uvijek bilo’’ odgovori on. Međutim meni se čini da ljudi koji
su bili na odgovornim  dužnostima nisu
shvatili da hiperinflacija koja traje  
deceniju u višenacionalnoj državi znači zapravo RAT.  A to je ono što ja nipošto nisam htio kao što
je istina da nitko zdrav kod nas nije htio rat I međunacionalne sukobe. Prema
tome referendum o nezavisnosti Hrvatske dolazi kao konačna posljedica  jednoga stanja koje je kod nas jako dugo
trajalo  a da nitko nije bio spreman
stati toj aždaji na kraj. Odatle je 
jednim velikim dijelom istina da je gledajući psihološki referendum o
kojem je riječ bio utemeljen na nedemokratkim tečevinama  I da je bio obilježen  psihologijom nasilja I neobuzdanih strasti.
Ali vi I niste mogli očekivati drugačije stanje stvari velim nakon pune
decenije haranja  inflacije I obezvređivanja  monete I obezvređivanja ljudi. Jer je
obezvređivanje novca istovremeno I obezvređivanje ljudi jer ljudi mjere
vrijednost svoga rada prije svega novcem.

Dakle jednim
dobrim dijelom  gospodin Dejan Jović je u
pravu ali je također istina da je secesija Hrvatske samo krajnja  logična konzekvencija jednoga  realnoga političkoga stanja kod nas koje  je bilo obilježeno totalnom nesposobnošću
odgovornih ljudi  koji su spremali zalihe
hrane ukoliko, ne daj bože, dođe do onoga najgorega. Nitko nije imao ambicije
da se pokuša nositi sa kurentnom ekonomskom I političkom krizom a oni koji su te
ambicije imali uklonjeni su na najkarikaturalniji način. Mislim da je slučaj
Jovića pa onda cijele  takozvane
hrvatske  frakcije   iz sredine  I kraja 80 tih godina dobar primjer što se
događalo sa ljudima koji su bili politički pismeni ali koji nisu odgovarali
proklamiranoj ideologiji I politici koja je još uvijek zazivala Tita  kao konačno rješenje političke krize.  Tek će buduća vremena koja su nadolazila
pokazati koliko je nerealno bilo ovo mišljenje koje je  čitave generacije mladih ljudi  radije odvuklo na  frontove duž 
bivše zajedničke države nego da je solucije potražilo u novim
mladenačkim  snagama koje su mogle kotač
povijesti odgurati u sasvim drugačijem pravcu.

 

Zlatan gavrilovic
kovač