"…Živimo u čudnom vremenu

u kojem je živjeti isto što i sanjati,
i to mi govori da čovjek
sanja svoj život, budan.
Bogataš sanja svoje bogatstvo
koje mu zadaje mnogo briga;
siromah sanja bijedu i nesreću,
ambiciozan čovjek svoj cilj,
a onaj koji je povrijeđen, osvetu;
svatko sanja samo ono što je,
i ne znajući za to.

Što je život? Laž,
djelić sjenke, mašta,
sudbina? Iluzija?
Čitav život je san,
a snovi - o ironije -
su i sami samo san."



(Calderon de la Barca, ŽIVOT JE SAN)

 

 

 

U plesu svjetla i tmine, na vjetrometrini tugaljivih uspomena pronađoh suzu noći i osjetih drhtaj njene boli. U dalekom sažviježđu Lira polarna je zvijezda nepomično bljeskala ustaljen znak postojanja i objavljivala rođenje nečeg bezimenog. Planeta se više ne vrti pomislih osjećajući zgušnjavanje tmine u fokusu svijesti. Nebo ogrnuto tugom noći je sličilo ustrašenom leptiru koji se ne usudi izletjeti iz kukuljice. Vjetar je rasgrtao oblake i propuštao pogled sjevernjače u dubinu duše. Ona nas uvijek gleda, ona je čuvarica ljubavnog hrama. Osjetih njene kristalne misli koje su se ispreplitale sa svilenim nitima neba. Noć svile i suza zaokruži mjesečevu putanju i zaustavi tog skitnicu u mreži privida i zbilje. Na dlanovima osjetih nepoznate titraje i poznatu toplinu tvoga tijela.

 

 

Ljubav, odjenuta u odoru plave ljepotice, se zrcalila u ćilibarskoj aureoli tvoga pogleda i nadjačala sjaj daleke zvjezde. Tu je tvoja zemlja, tu je tvoj dom, začuh davno otpjevanu istinu. Sakrih se u tvom zagrljaju da se ne izgubim u lutanjima bespućem sna. Oslobodi se utvara koje ti kradu ljepotu besanih noći. Kako se osloboditi demona koji dolazi sa sjevernog neba nutrine i zaklanja Levant sreće? Zagrli ga nježnim dahom svitanja i dozvoli mu da osjeti ljepotu srcozorja. Na licu noći su sjajili kristali tuge, a njena svilena koprena se omatala oko duše i ja oćutih slatkozorje žudnji. Iz vrulje na njenom dnu je proključala sveta krv i razlila se obzorom sna. Nesklad postojanja se pretočio u sklad bivstvovanja. U ciborij života se slijevala istina o vjekovanju ljubavi u prostornosti života i aquatoriju snova, o njenom stolovanju u noćma svile i suza. Isplakah bolna sjećanja i osjetih blaženstvo. Sjetih se stiha Calderona da le Barke. Da, život je san, a i snovi su samo san, šapnuo si oćutivši moju misao. Svila noći je umrežila naše misli i osjećanja u kristalnu suzu sna koji još uvijek živimo.

http://umijece-vremena.blogspot.com