U kolobaru tvoje svetosti vidjeh svoj odsjaj. Upitah te što ti vidiš u nimbusu moga sna. Aureolu vječne ljubavi šapnuo si. Pružih ruku da dotaknem tvoj sjaj i na  dlanu mi ostadoše ucrtani putevi kojima još moramo koračati da dosegenemo postojanje, da se smanjimo do planetarnih fikcija, da suza neba postane jedino mjesto na kojem obitavamo. Čarobnjak na vratima sjećanja, čuvar lijepih uspomena razgrnu nevidljivo platno na kojem se zrcalio onaj trenutaku u kojem se utopih u tvom pogledu, onaj treptaj oka u kojem zalutah u okrilje tvoga sna. To je bio početak iscrtavanja kolopleta naše zajedničke svjetlosti u kojem dlanovi i usne ispisuju poeziju duše.  Više ne postoji razdaljina, uvijek smo na istoj distanci ka središtu kruga i zvijezdi koja nam pokazuje put. Uvijek smo na čvorištu linija sreće i sudbine i pričinja mi se ponekad da vodimo besputni život na dlanu vremena. U vrtloženju našeg vremena vlada mir, u kovitlanju misli vlada harmonija, u dinamici osjećaja vjekuje sreća. U tubusu pamćenja se iskre kristali i skladaju simfoniju boja u kaleidoskop svjesnosti. Vidim se u vrtokretu tvoje postojanosti, zrcalim se u prizmi prolaznosti trenutka i ostajem nepromjenjiva u bezakonju našeg sunčanog grada, neprilagodljiva promjenama koje ponekad stižu urlicima proizvedenim izvan našeg srećokruga. Omamljena tišinom tvoga zagrljaja,  osjećam te puninom strasti koja se slijeva u Sijamsku tajnu o nedjeljivosti i mnogoprotežnosti sudbonosnog začeća jednote.

http://umijece-vremena.blogspot.com/