Svakodnevno se odvija iznimno živa i sadržajna komunikacija s osobama u našem okruženju koja u pravilu počinje riječima koje uputimo našim ukućanima nakon jutarnjeg ustajanja, pozdrava prolaznika u obavljanju poslova ili na putu do mjesta gdje radimo, svih onih koje sretnemo ili upoznamo tijekom dnevnog rada do tihe komunikacije koju vodimo u trenucima posvećenima sebi.

Ukoliko bismo riječi mjerili energijom, a one to i jesu, vidjeli bismo da smo svaki dan izmijenili – potrošili i primili goleme količine energije koja se crpi iz vječnog spremnika. Odgovornost svakog pojedinca je u tome da uzimajući energiju riječima iskazuje zahvalnost na onome što nam život donosi jer je njihova snaga moćna i u izravnoj je komunikaciji s Vrhovnim božanskim bićem. Postoji veliki broj ljudi među nama koji uspješno obavljaju svoje poslove tako da ih na razumnoj razini doživljavamo kao sposobne i uspješne u samoostvarenju. Kada bismo te ljude upitali jesu li sretni, odmah bi rekli da jesu dok bi sa sjetom u svojim intimnim trenucima čeznuli da ih netko voli radi njih samih, a ne radi njihovog novca. Zašto su ljudi izgubili sposobnost iskrene komunikacije, okrenuvši svoje ponašanje protiv istinske potrebe da usreće pojedinca? Lako bi bilo reći da ne vjeruju u iskrenost postavljenog pitanja ili da su mnogo puta bili izdani kad su bili iskreni. Živeći u materijalističkom svijetu gdje se sve mjeri  novcem, emocije istinske sreće izgledaju nedostižne i za bogate i za siromašne ljude. Ni jedni ni drugi ne znaju kako ostvariti sreću. Često u tom neznanju spominju sudbinu. Sudbina s tim nema nikakve veze. Uzmimo kao primjer dva brata blizanca. Jedan od njih ide putem znanja, a drugi putem alkohola. Svaki od njh odabrao je svoju sudbinu koja jednoga vodi prema uspjehu a, drugog prema nauspjehu. Često čujemo kako je svaki čovjek kovač svoje sreće, ali nismo skloni povjerovati u to kada smo mi u pitanju. Nema većeg prijatelja od znanja i većeg neprijatelja od iluzije, nevjerovanja i nemoći. Kada svoj život usmjeravamo u ispravnom smjeru kroz istinu i znanje o samima sebi, tada se sudbina automatski prenosi na znanje. Bogatstvo nije mjerilo sreće, ono često čovjeka vodi u još veću pohlepu i nesreću. Bogat je i sretan onaj kome malo treba. To je skromnost, izvanredna vrlina ljudskog bića. Pozitivnu ili negativnu sudbinu ljudskog bića kroz njegovo materijalno djelovanje određuje ova vrsta spoznajnog znanja. Sretan je svaki čovjek koji to spozna svojim iskustvom.

Većini ljudi je na prvom mjestu kako preživjeti, kako ostvariti barem trunčicu sreće, um koristimo da to dvoje ostvarimo, a Duh kao da ni ne postoji.

Ispravno je krenuti od duhovnih zakona ugradivši ih u um, a emocije tada odražavaju ljubav za sve naše potrebe na fizičkoj razini.

Mi smo bića ljubavi, zasnivamo suživot na osnovi te ljubavi, kunemo se da volimo, a zapravo nemamo u svom umu saznanje njenog značenja koje ne znamo sami upotrijebiti. Upiremo prst u svoje roditelje da nas ne vole, partnere da nas varaju, djecu da nas ne slušaju, prijatelje da nas izdaju, susjede da su licemjeri, ratujemo s drugim narodima, okrećemo jedni drugima leđa ne znajući da ljubav jest odgovornost svakog pojedinca za vlastito ponašanje i da se ona živi –  od duhovnih zakona koji upućuju na izgradnju vrline i pozitivnih osobina poput povjerenja, poštovanja, prihvaćanja te spoznaje u svakom biću da ono može slobodno voljeti. Dok ne spoznamo ovu vrstu ljudske sudbine niti ćemo što znati niti imati, a kamoli voljeti. U zarobljeništvu će nas držati pogrešno usvojena uvjerenja, nedostatak sveopće ljubavi, neznanje o samom sebi i sram što ništa ne poduzimamo da slabosti pretvorimo u snagu, bolest u zdravlje, tugu u radost življenja, nemir u mir, samoću u druželjubivost, neravnotežu u balansiranu stvarnost. Tako se ne ostvaruje blaženost obiteljskog i društvenog suživota u kojima ostavljamo svoj trag, spoznaju da smo živjeli i da ćemo to i nastaviti jednog dana u sjećanju naših bližnjih ili daljnih, u sjećanju na naša traganja što smo ih učinili živeći na ovom prekrasnom planetu Zemlji. Šta bi nama rekle sile Zrak, Zemlja, Voda i Vatra da možemo popričati s njima? Mi bismo se zakleli da nikome ništa nismo napravili loše ni mišlju ni riječi ni djelom, samo da ne priznamo moguću pogrešku ili bismo se ispovijedili u crkvi samo da ne preuzmemo odgovornost za svoje postupke prema sebi i okolini u kojoj živimo. Kakav egoizam!

Svijest o (ne)čistoći ili čistoći Zraka koji udišemo, Vode koju pijemo, Zemlje kojom hodamo, Vatre kojom se grijemo put je povratka iskonskih vrijednosti samoodržanja u suglasju s prirodnim elementima.

To je naša sudbina!