Svaku kap ljubavi, što mi je svojim zagrljajima nježnosti pružaš, pretvaram u riječi i stvaram priče o nama…

Nesebično ih ispisujem, dijelim i one…odlaze…

Slova ostavljaju tragove na stranicama poezije, pjesama, priča i možda ih jednog dana više nitko ne bude čitao…

Al…onaj trag, što ga ti ostavljaš po meni…trag, što ga sebično čuvam, u svojim grudima …ostaje zauvijek…

Ono što ti pišeš po mojoj duši, neizbrisivo je… i sasvim je nemoguće opisati, svu ovu paletu osjećaja, koje za tebe imam u sebi…

I …sad konačno znam, zašto si se onoga dana pojavio na cesti mojih neostvarenih snova…

Pojavio si se upravo zato da ih ostvariš…

Zaustavio si se ispred mene, da bi te zavoljela…jer ti, kao da si znao i prije mene same ,da ću te ovako snažno i duboko osjetiti u sebi…

Znao si.. .da ću te zavoljeti… i da ću s prvim tvojim dodirom, postati tvoja…

…I…jesam…

I sva ova slova…sve ove riječi …su nedovoljne da bi opisala …ljubav…

Al…kad svojim rukama ,dotakneš moj struk…kad zadrhtim od tvoje blizine i kad mi tvoje tijelo bez ijedne riječi kaže koliko me želiš,dok se u meni želja za okusom tebe, od jačine, pretvara u bol…e tada … opisujem …ljubav…

Tada …kad, jedino mi dijelimo onaj osjećaj ,za koji je, ma koliko god se trudila, nemoguće odabrati pravu riječ…

…Ova slova bit će nesebično podijeljena,al moja ljubav za tebe,sebično je spremljena tamo gdje je najtoplije…u moje grudi…

Tamo… gdje nasloniš glavu i usneš…slušajući riječi što nastaju u unutarnjoj tišini moje preglasne ljubavi…