Nepostojanje Sebstva (Duše)
Anatta (bezličnost)
Prema budizmu, naše ideje Boga i duše su lažne i prazne. Mada vrlo razvijene kao teorije, sve su one izuzetno suptilne mentalne projekcije, zaogrnute u jednu razrađenu metafizičku i filozofsku frazeologiju. Ove ideje su tako duboko ukorijenjene u čovjeku i toliko mu bliske i drage da on ne želi razumjeti bilo kakvo učenje koje ih poriče. Ono što nazivamo bićem ili pojedincem u stvari sastavljeno od pet karakteristika i kada ih razmotrimo i proanaliziramo iza njih ne ostaje bilo što što bi se moglo smatrati da je “ja”, atman, sebstvo, sopstvo ili bilo kakva nepromjenljiva trajna suština.
U užem značenju, ovaj vid spoznaje se naročito odnosi na uviđanje da su svi uslovljeni fenomeni bez trajne suštine, bez tvorca i pokretača koji bi upravljao njihovim nastankom i nestankom. Ovo je Buda sasvim jasno znao. Zapravo, tvrdio je da je njegovo učenje “protiv struje”, protiv čovjekove sebičnosti. Četiri tjedna nakon prosvjetljenja, dok je sjedio pod banjan drvetom, pomislio je: “Pronikao sam u tu istinu, koja je duboka, teška za uviđanje, teška da se razumije … koju mogu shvatiti jedino mudri…Oni ljudi koji su obuzeti strastima i okruženi potpunom tamom ne mogu vidjeti ovu istinu, koja je protiv struje, uzvišena, duboka, suptilna i teška za razumijevanje.”
Jasno razumijevanje (ne-obmanutosti) je važno za razvijanje mudrosti. To konkretno znači da kada radimo bilo što, mi svaku tu aktivnost razumijemo kroz osnovni okvir za generiranje mudrosti , a to su tri karakteristike svake stvari: nepostojanost , nedovoljnost, bezličnost . Analiziramo to svijesno, ne samo intelektualno, već prije svega na osnovu iskustva i tada nastojimo uočiti svaku od te tri karakteristike.
Treba nadodati da postoje dvije vrste istine: konvencionalna istina i konačna istina , sanskr. (paramatha-satya).Kada u našem svakodnevnom životu koristimo izraze kao što su “ja”, “ti”, “biće”, “pojedinac” itd. mi ne lažemo zato što ne postoji ni sebstvo ni biće kao takvo, već govorimo istinu koja se uklapa u konvencije ovoga našeg svijeta. No, konačna istina je da ne postoji “ja” ili “biće”. „Za osobu trebalo bi napomenuti da postoji jedino kao naziv (prajanapti) (tj. biće postoji po konvenciji), ali ne i u stvarnosti (ili u suštini, sathyi)”,
Buda se za trenutak nećkao, hoće li biti uzalud ako pokuša svijetu objasniti Istinu koju je upravo uvidio. Potom je svijet usporedio sa jezerom u kojem rastu lotosi: u njemu postoje lotosi koji su još uvijek ispod površine vode; drugi su izrasli do same površine jezera, a ima i onih koji su iznad vode i njome su nedotaknuti. Znao je da u ovome svijetu postoje ljudi na različitom stupnju razvoja: Neki od njih će razumjeti Istinu. I tako je Buda odlučio da je objavi.
Učenje o anatti ili nepostojanju duše prirodan je rezultat i zaključak analize pet karakteristika i učenja o uslovljenosti nastanka. Ovu spoznaju dobivamo i kroz učenje o uslovljenom nastanku, koje je u stvari sintetički medel, a prema njemu ništa na svetu nije apsolutno:
Sve je uslovljeno, relativno i međusobno zavisno. To je budistička teorija relativnosti. Za bolji uvid o anatti korisno je razumjeti osnovnu predstavu o uslovljenom nastanku: Princip ovog učenja dat je u kratkoj formuli od četiri reda:
Kad ovo jeste, i to jeste.
Ako ovo nastaje, i to nastaje .
Kad ovo nije, ni to nije.
Ako ovo nestaje, i to nestaje.
Kada je A, i B je;
A nastaje, B nastaje;
Kada A nije, ni B nije;
A nestaje, B nestaje. Na ovom principu uzročnosti, relativnosti i međusobne zavisnosti čitavo postojanje i kontinuitet života i njegov prestanak objašnjeni su uz pomoć detaljne formule nazvane “uslovljenost nastanka”, koja se sastoji od dvanaest faktora:
1. Neznanjem su uzrokovane voljne aktivnosti ili karmičke naslage.
2. Voljnim aktivnostima je uzrokovana svijest .
3. Sviješću su uslovljeni mentalni i fizički fenomeni.
4. Mentalnim i fizičkim fenomenima je uslovljeno šest sposobnost, (tj. pet fizičkih organa čula i um).
5. Sa šest sposobnosti je uzrokovan (čulni i mentalni) kontakt.
6. (Čulnim i mentalnim) kontaktom uslovljen je osjećaj.
7. Osjećanjem je uzrokovana želja, “žudnja” .
8. Željom ,(“žudnjom”) uzrokovano je prijanjanje.
9: Prijanjanjem je uslovljen proces nastajanja..
10. Procesom nastajanja uslovljeno je rađanje.
11. Rođenjem su uslovljeni (12) propadanja, smrt, žalost, bol itd. Tako život nastaje, postoji i produžava se. Ukoliko ovu formulu promatramo obrnutim redom, dolazimo do kraja procesa: potpunim nestankom neznanja, voljne aktivnosti ili karmičkih naslaga; nestankom voljnih aktivnosti nestaje svijest… nestankom rođenja nestaju i propadanje, smrt, žalost itd. Svaki od ovih faktora je uzrokovan i istovremeno uzrokuje. Zato su svi oni relativni, međusobno zavisni i međusobno povezani, a nijedan nije apsolutan ili nezavisan; otuda se u budizmu ne prihvata prauzrok
Uzročan nastanak treba promatrati kao krug, a ne kao lanac. Uslovljenost ništa nije „stvar po sebi“ već svoje postojanje duguje drugim uzrocima
U zapadnoj misli i filozofiji važno mjesto zauzima koncept i pitanje slobodne volje. Ali, ovo se pitanje u budističkoj filozofiji ne može javiti imajući u vidu uslovljeni nastanak. Ukoliko je čitava egzistencija relativna, uzrokovana i međusobno zavisna; kako onda uopće može biti slobodne volje? Volja koja je uključena u sve , kao i svaka druga misao, uzrokovana je.
Takozvana sloboda i sama volja u ovome svijetu nije slobodna. I ona je uzrokovana i relativna. Postoji, samo, uzrokovana i relativna “slobodna volja”, ali ne i neuzrokovana i apsolutna. Ne može postojati bilo što apsolutno slobodno u ovome svijetu, fizičko ili mentalno, pošto je sve uslovljeno i relativno.
Ukoliko slobodna volja podrazumijeva volju nezavisnu od uslova, nezavisnu od uzroka i posljedice, takvo nešto ne postoji.
Kako može volja, ili bilo što od toga, nastati bez preduslova, izvan uzroka i posljedice, kada je čitav život, čitavo postojanje uslovljeno i relativno? I opet, ideja slobodne volje je u osnovi povezana sa idejom o Bogu, duši; pravdi, nagradi i kazni. Ne samo da takozvana slobodna volja nije slobodna, već ni sama ideja slobodne volje nije lišena preduslova. U skladu sa učenjem o uslovljenom nastanku, kao i prema analizi pet karakteristika ili svojstva koji čine biće, ideja o trajnoj, besmrtnoj suštini u čovjeku i izvan njega, bilo da se ona naziva atman, “ja”, duša, sopstvo, sebstvo ili ego, smatra se zabludom, mentalnom projekcijom.
Ljude iritira kada shvate da će kroz Budino učenje o anatti sebstvo za koje zamišljaju da ga posjeduju biti razoreno. Buda je bio svjestan toga. Jedan monah je jednom zapitao: “Gospodine, postoji li slučaj da se netko nađe na muci jer ne može u sebi naći ništa trajno?” “Da, prosjače, postoji,” odgovorio je Buda. “Čovjek ima ovakav stav: ‘Univerzum je taj atman, to postajem poslije smrti, trajan, vječan, nepromjenljiv i takav ću postojati zauvijek’. A onda čuje ovo učenje u kojem se nastoji potpuno razoriti sva spekulativna stanovišta… ciljajući na iskorjenjivanje “žudnje”, ciljajući na neprijanje, utrnuće, nirvanu. Tada taj čovjek pomisli: ‘Bit ću uništen, bit ću razoren, više me neće biti.’ Zato je zabrinut je, plače, uzdiše i postaje zbunjen. Tako, prosjače, nastaje slučaj da se netko nađe na mukama kad ne može u sebi pronaći ništa trajno “
Buda je također rekao: “O prosjaci, ideja da ga možda neće biti; da možda neće imati sebe kojeg zna, zastrašujuća je za onog tko nije upućen.” Oni koji žele naći “sebstvo” u budizmu obrazlažu: Točno je da Buda analizira biće i razlaže ga na materiju, osjećaj, opažaj, izraz volje i svijest i kaž:e da nijedno od toga nije sebstvo. Ali ne kaže da sebstvo ne postoji, odvojeno od tih sastojaka (elemenata).
Ovakav stav je neodrživ iz dva razloga: Jedan je taj da je, prema Budinom učenju, biće sastavljeno jedino iz tih pet sastojaka i nijednog više. Nigdje on, nije rekao da u biću postoji bilo što drugo mimo tih pet sastojaka. Drugi razlog je u tome što je Buda kategorički poricao, nedvosmislenim riječima i na više mjesta, postojanje atmana, duše, sopstva ili ega unutar čovjeka ili izvan njega, niti bilo gdje drugdje u univerzumu.
Sve uvjetovane stvari su urođeno prolazne, svaka svjetovna stvar je, na kraju nezadovoljavajuća, i stvarno ne postoje entiteti koji su nepromjenjivi ili stalni, samo procesi.
To je budističko učenje o anatti, nepostojanju duše ili nepostojanju sebstva.
To što je Buda podučavao učenje o anatta, nepostojanju trajnog sebstva, ne znači da trebamo osjećati krivicu zbog toga što imamo želje ili da smo zatečeni onime što jesmo. Buda je ukazao na iluziju osjećaja “ja”. Iz te perspektive, tragaoci prihvaćaju poziv na istraživanje , imajući na umu koliki stupanj svjesnosti su u stanju doseći, istražujući te dinamike osobnosti. Svi imamo osobnost; i da bismo je stvorili moramo se za to potruditi. Budizam principi nam kažu da osobnost ili ličnost nije sve ono što nam se čini da jeste, ali to ne znači kako se trebamo odreći svog osjećaja da smo neko određen. O tome trebamo pažljivo razmisliti i baviti se svojim buđenjem. Dragocjeno “ukazivanje na stvarnost” koje predstavlja učenje o Dhammi postaje opasno kada se izrodi u dogmu.
Pojmovi koji se koriste poput praznina, blaženstvo, samadhi, anatta su samo riječi tek kad si ih ostvario, sa sadašnje točke one nisu samo riječi.
(anatta i praznina su kao negacije atmana, dakle ičega što se u meditaciji može naći.
Anatta (nesop-stvenost – odsutnost trajnog, nepromjenjivog entiteta kojeg nazivamo Duša ili ja). Ove istine nisu prisutne u budističkom učenju kao dogme koje zahtijevaju slijepo vjerovanje. Budisti osjećaju da su ove istine univerzalne i samo po sebi, to je vidljivo svakome tko se pobrine da istražuje na ispravan način.
Koncept anatta treba shvatiti samo kao koncept; iskustvo na koje on ukazuje jeste nešto potpu-no drugo.
bglavac
irida
edin.kecanovic
