NEKOLIKO RIJEČI O  JEDNOJ  BESMISLICI

 

 

 

Pa ja sam htio reči par riječi o romanopisanju  Dubravke Ugrešić  bez    neke velike ambicije da gradim neku veliku estetiku. Riječ je o našoj proslavljenoj autorici koja se šetala svijetom od Harvarda i Bostona do Amsterdama   svagda sa idejom da je Balkan hrpa primitivnih i zatucanih  ljudi opterečenih patrijalhalnim modelima  življenja  a u bitnome  ograničenih  i  neadekvatno akomodiranih u strukture suvremenoga društva . Tim povodom kao i povodom njene nove knjige ja sam se obratio gospodinu Velimiru Viskoviću  ovim komentarom:

 

 

 

postovani gospodine viskovicu, ja sam procitao ovaj tekst kojega vi objavljujete u svojoj biblioteci ali mi nije posve jasno sto je autorica htjela reci, da su ti ljudi primitivne horde polupijane braće koji ne znaju sto govore, patrijalhalnih manira, vucibatine i probisvjeti, nije mi jasno sto je htjela reci i sto je to sto autorica vidi na nasim ljudima u stranome svijetu nakon kalvarije balkana u bratoubilackom ratu nezapamcenom na nasim prostorima , da je malo vise ljudskosti kada se misli o sebi ne bi skodilo......... 

 

 

a onda sam u drugom komentaru koji je izbrisan sa facebooka napomenuo da je gospođa  Ugrešić krivo zapazila kao i njena  prijateljica  Rada Iveković u svojoj knjizi  Dei autopisa  Balkani da naši ljudi sa Balkana nisu zombiji netom izašli iz svojih grobnica  kako nas se već  decenijama krsti po kulturnome svijetu  nego da  bi trebali biti predmet literature ljudskoga lica  i da se sva vještina pisca  sastoji  upravo u njegovoj sposobnosti da vidi naše osebujne karaktere i psihologije  koje su  Rada Iveković i njeni puleni  proglasili  ‘’mrtvim tijelom’’ za razliku  od takve  životnosti , od takve biofilije kakva je ona na primjer  u Hoolywodu , da čovjek pukne od smijeha. Pa sam tim povodom apelirao da se autorice nakon decenija njihove diktature po Hrvatskoj i drugim zemljama  Balkana napokon sa dva prsta obraza povuku u zasluženu penziju. Ne znam  da li je taj moj apel dobro  primljen i da li ga je  Dubravka Ugrešić   proslijedila  do svojih   idejnih trabanata.  Bilo kako bilo njena literature još uvijek perzistira na rubovima  sa izgledom da konačno bude i zaboravljena kao jedan jako ružan naš san u kojem se jako loše i nemirno spavalo . Kao primjer ja  ću navesti par  zapisa iz njene najnovije knjige :

 

 

 

 

 

 

 

 

Često idem u kupovinu u amsterdamski tržni centar Ostdorp, jer usput uživam u dužoj vožnji biciklom kroz park. Nije samo vožnja biciklom razlog mojih odlazaka u Ostdorp. Tamo sjedam u kafić okružen sivim stambenim zgradama i trgovinama, i upravljam pogled prema ružnoj kamenoj gvalji koja simulira skulpturu pljusnutu u vječno suhu fontanu. Kružim pogledom po prostoru koji se bezuspješno upinje da izgleda kao trg. Tako izgledaju mnoga holandska stambena naselja građena u šezdesetima. Danas su naseljena emigrantima i ostarjelim Nizozemcima koji su davno bili povjerovali u priču o zdravom i funkcionalnom socijalnom stanovanju i tu ostali. Čovjek s vremenom
zavoli vlastite krive izbore, pogotovo ako njihovo ispravljanje zahtijeva preveliki napor.

Sjedam, dakle, u kafić s deprimirajućim pogledom, odvratnom kavom i konobarima kakvih više nema ni u Crnoj Gori (Sorry, Crnogorci!). Odličan kafić sa smirujućim pogledom na jezero udaljen je jedva stotinjak metara odavde. Zašto onda sjedam u ovaj? Zbog njih trojice, četvorice ili petorice, zavisi već od istraživačke sreće. Umišljam da sam ovdje na tajnom antropološkom zadatku, svraćam ovamo s vremena na vrijeme da bih potvrdila rezultate. Muškarci su otprilike moji vršnjaci i moji zemljaci (uvijek se lecnem kada izgovorim tu riječ). Svakoga jutra ateriraju iz svojih stanova iz obližnjih stambenih zgrada u ovaj kafić kao padobranci. Moje uho, precizni lovac na svaku nijansu u govoru, začudo ostaje gluhim, i ja nisam u stanju odrediti iz kojeg su kraja. Možda i zato jer su isuviše odatle, iz neke bivše jugoslavenske provincije. Njihova jarka i tvrdoglava tipologija briše jezičko-etničke specifičnosti, oni su naprosto sinovi kulture u kojoj su izrasli u takve kakvi već jesu.

Odaje ih odjeća i hod. Odjeveni su mahom u traperice i kratke kožne jakne, ili pak skijaške vjetrovke. Jakne dopiru do struka. Kada hodaju izbacuju trbuhe i bokove malko prema naprijed. Takvo držanje usvojili su kod kuće kao autoritarno, muško, “gazdinsko”. Ruke drže čvrsto zabijene u džepove vjetrovki, ne znaju kamo bi s rukama. Kreću se u formacijama, po dvojica, trojica, četvorica. Usamljeni primjerak izaziva u promatraču
nejasan osjećaj invalidnosti promatranog objekta. Kreću se u formacijama, jedan drugome služi kao potporanj, kao nevidljiva štaka. Odaju ih mimika i geste. Njihova lica su bugačice koje su upile lica muškaraca s kojima su rasli, jedno se preslikava u drugome. Na njihovima su preslikana lica djedova i očeva, ujaka i stričeva, muškaraca iz najbliže okoline, iz vojske, iz kavana, s radnih mjesta, lica zemljaka, prijatelja, lica muškaraca iz novina, s televizijskih ekrana, lica političara, generala, vojnika, ubojica, kriminalaca, lopova, lica svih onih koji su ih i doveli ovamo, u amsterdamsko naselje Ostdorp, gdje se svaki dan spuštaju iz svojih socijalnih stanova kao padobranci, da bi sa svojima popili jutarnju kavu, jer nikoga drugoga osim svojih i nemaju. Ovo je teren koji su im dodijelili, rijetko kada potežu do centra grada, ne žele dalje, radoznalost nije njihova jača strana. Zato sjede na stolicama raširenih nogu, s licima koja odaju puno pravo na osvojeni teritorij, s tijelima koja sugeriraju da su ovdje zaboli svoju zastavu. Tako “historijski” uglavljeni oslobađaju ruke iz džepova i živahno gestikuliraju. Rijetko se smiju, ali se zato često cerekaju. Cerek je njihova obrana, cerekom nadmudruju jedni druge, skrivaju trenutni poraz, nisu sposobni, niti su to ikada naučili, da vode duže i udubljenije razgovore, čak ni sa svojima. Cerek je predah, cerek je gumica kojom brišu izrečeno, i svoje i sugovornikovo, cerekom sve okreću na šegu. Često ispuštaju glasove – eee-he-hee, hee-eeh-heee – kojima bodre jedni druge, odobravaju ili osporavaju, glasovima se uzajamno tapšaju i tješe. Ehee-heee.

Sve znaju, sve su oduvijek znali, nitko im ne treba ništa objašnjavati, sve to oni i predobro znaju. Pričaju o novcu, politici i sportu. Rijetko spominju žene, ako ih i spomenu, onda zadirkuju jedni druge, kao nedozreli dječaci. Eee-he-hee, hee-eeh-heee. Ne znaju zašto su ovdje, ali vratit će se dolje, ima se nešto kućice, nešto stana, nešto zemlje, bit će dosta da se preživi, Nizozemska će im već dati neku crkavicu, imaju na to puno pravo već samim time što su je počastili svojim dolaskom.
Piju kavu ili potežu pivo iz boce, razmjenjuju to što su pročitali u novinama dolje, prevrću po kostima, Milošević, Tuđman, po sadašnjosti, Karadžić, Mladić, po budućnosti. Kad će već oni dolje u Europu? (Šta te boli briga, ti si već u Europi?!) Oni su prave žrtve rata, i još su se zeznuli kod izbora zemlje, iz male su došli u još manju, ovdje ne vide ni sunca ni mjeseca. Poljaci se ovdje snalaze bolje od njih. (Pa jasno, Poljaci su kao Židovi.) Čak se i Bugari snalaze bolje. (Da, ali samo bugarski Turci, ovdje radi turska mafija, nisi znao?!) Jer, samo Bugari i mogu prati holandske zahode, oni sami to ne bi radili ni mrtvi. Oni su ti koji su popušili, drežde ovdje ni sami ne znaju zašto, dok oni dolje kradu, sve su pokrali, sve su rasprodali, stranci su pokupovali obalu, divljaju, partijaju, zagađuju naše more. (Čije “naše”, čovječe?! Bivše “naše”.) Stranaca se dolje nakotilo kao Cigana, tako im i treba kada nisu znali cijeniti svoje, a sad se drugi baškare. Eee-hee, cijeli svijet je poludio, a i pedera se nakotilo ko u priči, ne znaš više tko je muško, a tko žensko. (Niti ko je Srbin, a ko Hrvat! Ko mali s Heminih plakata. Koji mali?! Eno ti ga pred nosom, tamo, na Hemi. Mali peder iz Tuzle! Paić! Nije nego Pajić! E, nije, nego je Pejić! Da sam takvog rodio, zadavio bi ga vlastitim rukama.) 

 

 

 

Trojica mojih zemljaka ne bi čuli za “pedera iz Tuzle” da se ovaj nije pojavio na glamuroznim plakatima popularnog holandskog trgovinskog lanca “Hema”, reklamirajući push-up grudnjake. Zaista, tko je Andrej Pejić? Andrej Pejić rođen je u Bosni iste godine kada se raspala Jugoslavija i kada je započeo mužjačko- pljačkaški rat. Andrej Pejić, dijete Srpkinje i Hrvata, egzilant (u Australiji), izašao je iz masnog balkanskog mraka kao nova ljudska vrsta, kao blistavi jednorog, kao božanstveni ljiljan, bog i boginja u jednome tijelu, čudesna metamorfoza, zamamna dvospolna ljepota za koju se otimaju najslavnije modne piste na svijetu. Pejić je spektakularna simbolička figa uperena prema geografskoj točci u kojoj je rođen, božanska greška od koje zastaje dah, figa balkanskim muškarcima, ali i balkanskim ženama. Pejić je simbolička figura koja u ovom času razara krute rodne odnose brže i efikasnije od akademskih rodnih studija, aktivističkih organizacija i medijskih zagovornika. Pejić je figa katoličanstvu, pravoslavlju i islamu, on je figa balkanskome junaštvu, mačo mučenicima i ženama, koje su tu tek da im vidaju rane, figa vladajućim oficirskim, policijskim, lopovskim i političarskim njuškama – mladić s grudima ili djevojka s penisom (ili još bolnije: Hrvatica s penisom i Srbin s grudima, sve u jednom tijelu!). Pejić je, otišavši najdalje, postao glamurozno svjetlo za desetine tisuća jugoslavenske djece koja su se s ratom rasula po svi- jetu. Putujući često nalijećem na njih: na mladu pametnu djevojku iz Pirota, koja gura znanstvenu karijeru u Berlinu, lezbijku; na mladića filigranske građe (sina zadrtoga Srbina, vozača teških kamiona, i pomirljive Hrvatice), koji marljivo studira na Harvardu, homoseksualca; na mladog Banjalučanina, recepcionara u hotelu Hilton u Londonu, strastvenog čitaoca Hannah Arendt i tajlandskoga zeta; na mnoge, mnoge druge.

A ova moja trojica iz kafića u amsterdamskom kupovnom centru Ostdorp (kao i njihovi brojni muški zemljaci tamo dolje) i dalje drve o politici, brbljaju, ispijaju svoje dopodnevne kave ili pive, cerekaju se, a onda ustaju, isturuju bokove, dugo se opraštaju, ispuštaju svoje – eee-he-hee, hee-eeh-heee – ne bi li zvukovima urezali svoje ime u ravnodušan betonski prostor, ne bi li ostavili bilo kakav trag o svome postojanju. A onda se konačno razilaze, vrijeme je za ručak. Odlaze ne shvaćajući da su već odavno mrtvi, da je dopodnevni susret sa svojima bio tek kratak izlazak iz groba.

 

 

 

 

Eto to je tih par redaka te velike naše literature, te velike naše estetike koja je dobro primljena još jedino kod  neobrazovanih  Amerikanaca  kojima se sva  mudrost sastoji u vegemateu  i  pop cornu. Za takvu sredinu ova literature je dobro došla i drži se jako vrijednim našim literarnim doprinosom svjetskoj obrazovanosti. A za sve druge ljude normalne pameti  to su litanije piljarica sa placa  koje dobro prodaju svoj  glavati kupus  i luk  onome tko bolje plati i čiji se talenti  uglavnom iscrpljuju  time da se na vagi zakine za koji dek.

 

 

Zlatan gavrilović kovač