NEGDJE

 

Putuje, kažu torus, prstenasto tijelo,

Gravitacije vlastita, jednaka brzini svjetlosti.

Družina posljednjih ljudi odlazi smjelo

Negdje, nekud – da potomstvo smjesti.

 

Brod nalik na kavez, zamku Božje čestice

U Cernu, Titanov oklop, magma u sredini,

Umijeće genijalno, uradak same vještice,

Pohvalit tvorca i kad nije u blizini.

 

Fikcija, naravno, ali zvučni zgodno,

Patološka zamisao, bijeg iz situacije,

Samo našoj vrsti srodno:

Oslobodit se jarma Božje kreacije.

 

Naravno, ako mogu nešto zamisliti

Već će se naći onaj tko će to ostvariti,

Na ovaj ili onaj način.

Za fantaste je mašta najbolji začin.

 

Al postoji jedna nezgodna kvaka,

Treba jurit brže od zrake svijetla,

To zna i neznalica svaka,

Brzina veća postaje prijetnja!

 

Valjda bi tako bilo, Einstena treba slušat.

Tko ne zna teoriju, treba u sve vjerovat,

Odbaciti nihilizam, par puta pokušat,

Praksa je rješenje, najbolje je probat.

 

Admiral, energično: Gospodo, nestaje

Magma, naš dom nema gravitaciju!

Glavu gore, nema predaje!

Odmah smislit antigravitaciju, levitaciju!

Lebdjenje bez sile teže, slobodan duh,

Dematerijalizacija. Ideja sjajna!

Zaboravimo brige, račune i kruh,

Suluda vizija ili čarolija genijalna?

Mašta je pokretač silni, oštrica uma,

Ostavimo mudre po strani, trenutak,

Čuvajmo Zemlju, rajski kutak.