NEBO JE TAKO DALEKO

 

 

                                                                              Što je nečije srce veće,

                       to više tuge stane u njega

 

 

 UVOD

*

          Suza mi je kapnula iz oka. Koliko tuge može u sebi sadržavati jedna suza? Koliko boli? Koliko razočarenja je potrebno da izmami suzu iz oka? Kad se u nama spoje tuge i boli koje nosimo u sebi, kada nas nadvlada nemoć i potakne strah, kad se osjećamo izgubljeni i zaboravljeni, kada smo prezreni i prestrašeni, rađa se u nama nešto što može pokrenuti suzu. Kada zastanemo na pola puta i osjećamo da nemamo snage da krenemo dalje, pa se okrećemo unatrag i vidimo da je naš život promašena priča, da možda nismo ni trebali živjeti, i da su gusti oblaci progutali naše snove, a sve što smo željeli, ako smo nešto od toga djelomično i dosegli, nestalo je, i ostala je samo blijeda tupost i strah od postojanja, tada se u nama pokreće bura osjećaja i ponekad iz oka kapne suza. A za njom slijedi druga. Pa treća...

              Suza je znak da nas srce boli, da nas nešto pritišće i tišti, da se budi tjeskoba, da je netko u nama ispisao svoj krvavi trag i da nam život naplaćuje rijetke trenutke sreće. Suza je bol. Suza je tuga. Suza je nemoć. Suza je samoća.

          Koliko suza isplače jedan čovjek u životu? Može li se po broju suza izmjeriti njegova bol? Kada bi se zbrojile sve one suze koje je isplakalo čovječanstvo, mora i oceani suza odavno bi prekrili svo kopno.

          A opet, suza je tako čista, okrugla i sjajna. Suza je tako lijepa. A svijet još uvijek nije prekriven oceanom suza. Šume, travnjaci, rijeke i planine, svi oni još su tu i još čine ovaj svijet lijepim.

          Zašto je suza toliko lijepa? Zašto su baš one najtužnije priče ujedno i one najljepše, kad su ispisane upravo krvlju, boli, tugom i suzama? Znači li to da je i bol, koja izaziva suze, lijepa? Kako bol može biti lijepa? Imamo li mi sasvim iskrivljenu viziju stvarnosti?

          U svima nama čuči jedno čudovište, nastalo iz svog onog zla koje je narastalo u nama tokom života. Je li to čudovište strano tijelo u nama, i da li ga je stvorio Bog, život, ili mi sami? Je li i to čudovište tada manje čudovište, a više biće zaogrnuto tamom života, a jednom kad iziđe na svijetlost, dobiva krila i pretvori se u svjetlosno biće?

          U nama se nakupilo toliko toga što nas tišti, a mnoge smo stvari i zaboravili, iako su one duboko u nama i upravljaju našim djelovanjem i našim postojanjem. Možda postoji način da se čudovište iz tame, sa dna naše duše, izvuče van, tako da ga svjetlo obavije i pretvori u svijetlost samu? Dobro i zlo, lijepo i ružno, pravda i grijeh, istina i laž, dvojnost stvari, postoje li oni ili je sve to samo zabluda?