Ne znam, koliko sam ti samo riječi ispisala…i koliko sam ti u njima ljubavi iskazala…,a još uvijek je u meni gomila stvari …gomila osjećaja ,što ih ne stignem pretočiti u riječi…

Kad si pored mene,kad smo zajedno …vrijeme je tako bezosjećajno…

Njega ne zanima koliko dugo sam čekala taj trenutak…trenutak …kad si tu…kad me ljubiš ,nesebično ljubiš…i prolazi bezobzirnom brzinom…

Njega ne zanima to što imam toliko skupljenih i nedorečenih osjećaja ,onih što ih želim izreći gledajući u tvoje oči…izreći ih dok se tvoji prsti isprepliću u mojoj kosi…

Premalo je ovo vremena za…nas…

Premalo za ono što želim podijeliti s tobom…

I od svega toga …ja se gušim…

Gušim se od prihvaćanja stvari kakve jesu …jer…u njima je tako malo …malo svega…

Malo je vremena da osjetim svu tvoju nježnost…

Malo je vremena da ti pokažem svu svoju ljubav…

I  zato … vrištim…a ne dam da me itko čuje…

Vrištim unutar sebe i …smirujem ovaj grč ,što se skuplja u samom središtu mene…

Kažu da treba snage za prihvatiti stvari koje ne možeš promijeniti…

Da treba hrabrosti za one koje možeš…

I mudrosti da te dvije stvari razlikuješ…

A ja sve te vrline…snagu ,hrabrost i mudrost,nalazim pored …tebe…

A tebe je tako malo…pored mene…

I zato…vrištim…a ne dam da me itko čuje….

Ne dam da me vide kako posrćem…kako teško koračam…

Ne dam …iako sam već pomalo izgubila svoje najjače oružje…osmijeh…

Ipak ne dam da mi …ove stvari kakve jesu…polome ova moja krila…jer…samo s njima,uz malu pomoć vjetra,što mi ga pošalješ svojim osmjehom…samo s njima mogu opet doletjeti…tebi…

 

Volim te Šašavko!!!